Jesenje boje Velebita, 19.-20.10.2013.

 Davne 2003. godine krenuli smo prvi put. Bez prijevoza i s malo novaca odvažili smo se na put u nepoznato – od Oltara do Baških Oštarija. Od tada smo ipak malo sazrjeli kao planinari i s puno više iskustva krenuli smo na naš deseti, jubilarni jesenski pohod našim Velebitom.

A da ovo vrijedi doživjeti potvr?uje i to da nas je ovaj put bio rekordni broj koji se odazvao na ukupno 2 dana no?enja i hodanja.

Ovaj put na Alanu nije bilo mjesta za no?enje zbog neke ?udne planinarske škole (kasnije više o tome), te smo morali tražiti alternativni smještaj za prvo no?enje – u petak.

Tako smo i mi kona?no završili u najnižem planinarskom domu u Hrvatskoj – onom u Jablancu. Njime ina?e upravlja PD Miv iz Varaždina, a od 30.9. otvoreno je samo sklonište s 10 ležajeva. Sasvim pristojno za prespavati, ne samo za nas nego i za propalog karlova?kog studenta koji ovdje valjda troši novac namijenjen studiranju u Zagrebu. Bilo bi zanimljivo u ovom domu na?i mjesto za no?enje preko ljeta, hm?!

Naš, ne baš luksuzni kombi s Pegijem za upravlja?em doveo nas je u Jablanac oko pola 11 uve?er, te smo nakon malo traženja doma i skloništa brzo bili u krevetima. Tu je po?elo nadmetanje u hrkanjima i ti komentari pratili su nas oba dana u planini.

Ujutro smo ve? u 7 na putu prema Alanu, gdje imamo i prvi kontakt s polaznicima ove smiješne planinarske škole. Dok još nismo ni pravo izašli iz kombija do nas dolazi neki ?udni lik (malo pijan, malo napušen?) i ide pri?a: „Vi ste kao neki planinari ? Jedan naš je slomio ruku i GSS ne?e do?i po njega, a nas je samo 50 i nitko ne može ostati s njim. Možete ga voziti do Lubenovca?“

Dok smo se ipak malo snašli (najeli) i ustvrdili da ako netko od njih 50 ne može posvetiti svoje vrijeme svojem kolegi onda to ne možemo ni mi. Pogotovo jer bi nam u tom slu?aju i kompletni plan morao biti mijenjan. Ali da je bila neka teža ozljeda i to bi napravili. Na kraju su ipak našli neko rješenje, a mi smo se brzo pokupili i krenuli u divljinu, daleko od ove ekipe (bar smo tako mislili).

Nakon što smo krenuli Premuži?kom, moram re?i prvi put u ovom smjeru (prema Zavižanu), svježi zrak je pokrenuo moždane vijuge, te se i Igor sjetio da je ostavio mobitel na punjenju u kombiju. Slijedi povratak po neizostavnu tehnologiju, ali Igora štedimo pa po mobitel idu spremniji ?lanovi.

Predivno vrijeme i malo druga?iji pogledi dopuštaju nam uživanje u svakom koraku. Ovdje jesen ve? polako prepušta svoju vladavinu zimi koja je sve bliže, gotovo se osjeti u nosnicama (velike su).

Na putu prema Rossijevom skloništu, lagano se penjemo na Seravski vrh i Crikvenu, te malo iza podneva dolazimo do mjesta za no?enje – obnovljene Rossijeve kolibe. Tu slijedi ru?ak i mali odmor, a nakon pažljivog planiranja zaliha za ostatak puta (vino nismo ostavljali) jedan dio ekipe kre?e u šetnju preko Rožanskih kukova do Vratarskog kuka (1676 m).

Vratarski kuk se nalazi unutar granica strogog prirodnog rezervata Rožanski i Hajdu?ki kukovi. Radi zaštite, pristup na njega, prema odluci uprave Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, je ograni?en i markacije se više ne obnavljaju. S jedne strane rekao bi da je to šteta, jer jedan normalni planinar ne može ovdje napraviti neku trajnu štetu, ali…

Uspon na ovaj kuk planirali smo ve? nekoliko godina i sad je kona?no došao na red. Ipak sam uspon ne preporu?am onima koji pate od vrtoglavice i visine, jer se gotovo cijelo vrijeme hoda po samom rubu litice. Za ovaj krug, s povratkom kroz Fabin dolac trebalo nam je tri sata. Za vrijeme našeg uživanja u stijeni, naši de?ki koji su ostali u skloništu su vrijedno naložili vatru, popili rakijicu i veselo do?ekivali 40-tak izmu?enih planinarki, polaznica ve? spomenute planinarske škole.

Vatra koju su naložili mnogima od njih osušila je majice i potkošulje, a oni su stoi?ki podnosili pogled na njihova izmu?ena tjelesa i nisu krenuli za njima put Zavižana, bez obzira na razne ponude i primisli.

Bez obzira na zajedni?ki plan i mi smo ih pokušali poslati prema Zavižanu, ali strašno odani ostali su dosljedni ekipi. Bravo!!

Nakon teške no?i u kojoj su neki imali problema s tu?im hrkanjem, a neki s tekotima koje su ih htjele pojesti krenuli smo s spustom na Primorsku terasu sjevernog Velebita. Spust je dosta naporan i težak za koljena, ali tješili smo se time da bi uspon bio još teži.

Staza Primorskom terasom svakako je jedan izuzetan i neponovljiv dio Velebita. Jesenje boje liš?a ovdje se miješaju s gustom borovom šumom i kamenim vrhovima koji izranjaju iz tla poput davnih divova, a travnate ?istine, iliti plane, proplanci, plan?ice jednostavno Vas zovu da spustite ruksak i izvalite se uživaju?i u pogledu i toplom jesenskom Suncu.

Ipak bez kora?anja nema i povratka, tako da smo oko 15 sati opet kod Alana, te nakon što rješavamo preostale zalihe hrane i popijemo dva hladna okrepljuju?a gemišta kre?emo natrag u civilizaciju.

Predivan vikend uz predivno vrijeme na predivnom mjestu.

Nadam se da ?e ovako nešto sli?no biti i na skorom, 10 Boži?nom Velebitu.

 D.K.

[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5937925543790902913]

I još par Igorovih fotki s ove avanture:

[mudslide:picasa,0,108721686117222615156,5937146713528791569]