Konačno Krofička (2083m) – 28.09.2014.
Vrijeme je postalo skroz ?udljivo, eksperti na svom području tvrde da se i klima mijenja, i premda to nikako ne bi trebalo biti Očigledno tokom ljudskog životnog vijeka, trenutno je gotovo neporecivo. Tako nitko od prisutnih onog famoznog, snježnog 08. listopada 2012. nije mogao ni sanjati da će nas gotovo dvije godine kasnije na istom mjestu dočekati pravi ljetni dan, kao stvoren za boravak u planini. čak ni mi, akteri ove priče, pakiraju?i se u Novom Marofu zatomljenom olovnim oblacima, nismo mislili da će nas 200tinjak km dalje dočekati totalno drugačiji svijet. Na sreću i op?e zadovoljstvo – jest.
Dugo se u meni valjao onaj dug iz 2012. kada nas je prvi snijeg omeo u pokušaju uspona na tada nedostižnu Krofi?ku. Krasna je to planina, nipošto dominantna sa svojih, gotovo skromnih, 2083 metra u odnosu i na do 500tinjak metara više velikane svog lanca, ali opet vrlo posebna i zanimljiva iz više razloga. Jedan od njih su svakako dvije glavne varijante pristupa na njen, ne preveliki, stožasti vrh, no možda najvažniji adut kojim raspolaže je markantan pogled na sve značajne vrhove ne samo u Kamniškim Alpama, već i Karavankama, a vidi se i dobar dio masiva Julijaca.
2012. smo bili sasvim blizu, ali opet toliko daleko, stotinjak visinskih metara od vrha okrenuli smo nazad u dolinu i u tom trenu donijeli najbolju moguću odluku. Danas, dvije godine kasnije, odgovorno mogu reći da je tada svaki pokušaj forsiranja nedvojbeno mogao imati i tragi?an ishod. Možda smo i ranije to trebali uvidjeti, ali opet, ponekad je bitno imati i malo sreće koja kasnije dovede do iskustva. Dobra je stvar što planine ne bježe nikud, pa je tako i Krofi?ka strpljivo dočekala moje Vraćanje duga.
osjećao sam potrebu ponoviti pokušaj uspona jer sam u međuvremenu dva puta bio kod Klemen?e jame, no put me uvijek odvodio u drugom smjeru. konačno, prošlog vikenda, u društvu najbolje prijateljice i životne družice, red je bio otkriti sve Krofi?kine ?ari.
Iznena?uju?e mi je bilo da smo u subotu navečer bili jedini gosti ko?e na Klemen?i jami, no idućeg dana se ipak našlo još nekoliko namjernika s istim ciljem.
Putem na vrh smo došli dosta ispod marke, za nešto mrvicu više od dva sata, a usput sam dobro promotrio sve opcije nekog budućeg zimskog uspona…
Vrijeme je bilo fantastično i planina nas je nagradila sunčanim danom bez daška vjetra i razgledima na sve strane, osim duboko u dolinu Robanovog kota koja je bila zapunjena morem oblačaste vate. Ojstrica, Planjava, Brana, Turska gora, Grintovec, Skuta, Rinke, Ledinski vrh, Velika Baba, Mrzla gora… samo su neki od bližih vrhova na kojima se lijepio pogled. Pa dalje na Stol, Vrta?u, Begunjš?icu, Košutu i Košuticu… A u daljini je ponosno stajao Triglav sa svojim okružjem i nadzirao sve oko sebe…
Ipak, kao i uvijek kada treba odvaliti više od kilometra visinske razlike u komadu, spust je bio dugotrajan i naporan, pa je u zamjenu za višesatno tabananje nizbrdo, zacijelo i Ivana priželjkivala jedno ultra-light tandem krilo koje bi nas elegantno spustilo do auta u nekoliko minuta. Ja svakako jesam i premda bi let sa samog vrha bio teško ostvariv, sedlo 50ak metara niže daje relativno dobru opciju za pokušaj. Pitanje je samo, da li bi se u tom slučaju moja žena usudila osloniti na mene. 🙂
Na kraju, ovakvi blic izleti su super opcija za brzi avanturisti?ki tim, pogotovo kada je nemoguće plan razvu?i na više dana. Alpe nam, srećom, nisu daleko, štoviše – bliže su nam nego mnoge naše “doma?e” planine, pa zašto ne iskoristiti priliku. Tko zna, možda nas idući put bude i više od dvoje.
Track je ispod, a fotke su u nastavku:
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6065150708230470145]