Belec – Ivanščica, prvi snijeg – 28. studeni 2010. Godine Gospodnje

Tako je peteročlana skupina istomišljenika krenula prema Belcu iza sebe ostavljajući djelomično zaleđene ceste i pomalo usnuli Marof. Čim su stigli podno ruševina dvorca Belecgrada, pribrali su osnovne stvari, te sigurnim i laganim koracima nastavili probijanje kroz snijeg. Zimska idila i priroda ogrnuta snježnim pokrivačem samo su pridonosili ugodnosti druženja i dobrom raspoloženju.Uz njihov put naslonio se stari, ruševni dvorac dajući tako dojam prolaznosti vremena, ali isto tako i želje za postojanjem. Rubovi zidina natopljeni i zasuti bjelinom kao da pokušavaju ispuzati prema visinama i uloviti pokoju zraku sunca. Sama ta upornost potiho ulijeva pouzdanje i nudi neku mističnu energiju.

Kristalna bjelina prekriva većinu puta, a noćne dogodovštine prepričavaju jedino tragovi manjih životinjica razbacani svud naokolo. Putem se pružao prekrasan pogled u daljinu zagorskog kraja. Ogoljelo drveće kao da se razmaknulo i prepustilo hladnom vjetru u svoj razigranosti i hirovitom plesu. Čak su se i čvrste kamene stijene pridružile pjesmi koju im naređuje taj poletan vragolan.

Ivanščica. Slikovita planina. Dominira nad ostalim ograncima i svojom visinom pruža predivan pogled od središta zagorja na sve strana svijeta. Planinarski dom primamljivo se osmjehne i svakom pruži dio svoje topline i okrepe. Ivanščica, svakako za doživjeti.

Ponovne snježne padaline primorale su peteročlanu skupinu na povratak u svakodnevicu. I vratili su se. I vratit će se opet…