KALNIK, 11. 04. 2009. (Direktiva prema vrhu)

Image
Ovaj, ni sam neznam koji Kalnik, odlučio sam otrgnuti zaboravu i zapisati koje slovce te sliknuti par fotkica jer eto i zašto; Prvo dok Dario, Igor i ja ispijamo pivce prije izleta, razgovor prekida zvuk Marekovog Fujija koji već redovito na svaki od naših posljednjih izleta dolazi biciklom (Trnovec – N. Marof i obratno u povratku). Usput mi je u ruksaku dofural njegovu legendarnu medicu, crno ulje te 3 vrste meda. Toomy nas čeka na Kalniku negdje visoko iznad grebena još bolje upoznavajući svoj glajder. Na moju veliku radost, netom prije starta, sklapa svoja nebeska krila i odlučuje se pridružiti nama običnim smrtnicima. Naime, za potpuni adrenalin svakog izleta potrebni su i Dario i Toomy. 

Krećemo uobičajenim putem te nekakva cerekanja našeg predsjednika/tajnika ne shvaćam ozbiljno jer svaki izlet na Kalnik mi je već manje više poznat te ne očekujem neke adrenalinske nalete nečeg novog. Iskreno, razgovore o nekoj njihovoj direkt ruti ne doživljavam previše ozbiljno jer sve izgleda previše strmo. No, uspon koji je poslije uslijedio, teško je opisati bez da ga probate.

Počinje sa trganjem kamenog bloka veličine motokultivatora, dobro je da smo postavljeni u širinu i ne pratimo jedan drugoga. Jedini normalni oslonac na vrlo strmom usponu su drva ne deblja od ruke. Trava, sitno kamenje, krupnije kamenje, suhalje na pragu humusa, sitno korijenje koje pukne na prvi jači trzaj te prekrasni jaglaci ostatak su hvatišta ovog ludog direkt uspona. Ne vidim ostatak ekipe ali čujem pucanje granja, kotrljanje kamenja i ne mislim o najgorem. Dolazim do naizgled nemogućeg dijela, od prvog sigurnog drvca dijele me 2 metra, kopam korijenje ispod trave i nekako dopužem do sigurnosti. Dozivamo se ko u nekoj džungli daleke Kambođe, ide, nejde, pusti me visim već 15min, ni gore ni dolje, svatko sam sa sobom na glas rješava enigmu lijeve i desne strane. Opet doslovno pužem, odu mi cvikse 2metra niže od grane, idem natrag, odlučim bolje desno pa opet gore i skoro se sudarim sa sljepićem. Slikam tog guštera zakržljalih udova nalik na zmiju te ga ostavljam njegovoj divljini. Taman prije vrha napičim se na glogov trn da ne bi ispalo bez ogrebotine.

Dok očekujem još, još, još, dolazim na hrbat i najednom me pogodi val sreće, od pogleda preda mnom. Ekipa me već čeka kod odašiljača. Pitaju me za dojmove, smiju se, modri tonovi na nebu, zalazak sunca. Sretan sam, fenomenalan uspon (definitivno ga uključujem u sljedeće avanture), prava ekipa dragih ljudi, to je to, to je ono pravo. Prije zaslužene pive u domu, ispenjavamo još zube da malo uživamo u čvrstom kamenu. Na povratku malo trčimo malo hodamo, pogled mi luta gore prema stijenju obraslom šumom, onako u hodu razmjenjujemo misli, i stvaramo nove zamisli, nove avanture…

Pozdravi Goranu, Ljubiju, Pegiju i ostalim Mambama

Frenki

[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5325200691535703569]

You may also like...