Takozvane „Samoborske kremšnite“, 03.04.2011.

SvGera-vgs

Planirani ožujski izlet na Žumberak svi smo željno iščekivali budući je bio namijenjen svim Mambama bez obzira na kondicijske sposobnosti. Istina da je ostvaren u travnju, ali vrijedilo je čekati zbog prekrasnih vremenskih uvjeta koji su nas te nedjelje pratili.

Mjesto polaska već uobičajeno (Novi Marof – Prestige), ali zato vrijeme polaska (7.00 h ) baš i nije uobičajeno, čak štoviše prilično je kasno ( kasnije se u međusobnim razgovorima ispostavilo da je bilo baš pogođeno jer su pojedine  Mambe bile mamurne od burne subotnje večeri).

Okupio nas se lijep broj: bračni parovi Krbot, Međeral, Magić, Bosilj,  Horvat i Vincek s podmlatkom Mihaelom i Bornom te par Ljubomir-Štef Bubnjarić ( ne znam kako bih taj par nazvala??? – Ustvari znam, ali neću reći… Ha, ha, ha…  Bio je s nama i samac Matija op. Nije baš samac kad se ženi u listopadu).

S četiri auta krenuli smo put Sošica. Mislim da je ovo jedinstven izlet Mambi bez vjernog nam šarana i njegovog vozača Gorana ( Gorane, falila su nam  uzbuđenja s hladnjakom, a i ti naravno).

Vožnja je protekla ugodno u zafrkancijama ekipa u pojedinom vozilu. U Štefovom fordu je bila stopostotna zafrkancija.  Mene su posjeli kraj vozača (patim od bolesti putovanja – recimo) tako da sam cijelim putem mogla uživati u Š. profesionalnoj vožnji i pogodite u čemu još ( bonbončićima koje smo dijelili).  Ne znam samo zakaj su Ljubek i Marek otraga stalno nekaj gunđali i križali se. Neću ih ni pitati!

Do Sošica smo stigli nakon nekoliko okretanja auta u pravom smjeru, a bilo je istih akrobacija i na povratku ( samo usput spominjem da smo  imali  dva navigacijska uređaja za koja ja znam, ali mi nije jasno zašto ih nismo koristili). Nisam mogla vjerovati da se to događa Mambama koji uvijek, ali napominjem uvijek, razrade rutu u detalje i nema neugodnih iznenađenja. Meni nije smetalo, čak je bilo zabavno malo lutati.

U Sošicama su neki razgledavali crkve, neki groblje, neki su doručkovali, a bilo je i onih koji su tažili žeđ (izbor pića za tu namjenu bio je zavidan).
Još malo vožnje i konačno napuštamo aute te krećemo pješice put Svete Gere. Neposredno prije toga naša nas policija upozorava na regule ponašanja i kretanja budući njihovi tovariši z Dežele vrebaju Hrvate s ciljem da im naplate kaznu od 500 eura. E, nećete ovoga puta zaradit ni centa – nisu Mambe vesla sisale da ih se samo tako nadmudri.

Konačno šetnja Žumberkom. Oko nas šume i proplanci. Proljeće miriše u zraku. U našem je kraju većina proljetnica odavno ocvala, tek se može vidjeti još pokoja ljubica ili jaglac. Ovdje pak  svako malo nailazimo na visibabe, jaglace, potočnice, zumbule, šumarice i, meni posebno drage i lijepe, šafrane. Ima tu i cvijeća kojemu ne znam ni imena, ali mislim da je svatko od nas uživao u ovom cvjetnom tepihu kojim je bilo prekriveno šumsko tlo. Pretpostavljam da nema perioda u godini kada bi šumsko tlo na Žumberku bilo ljepše nego što je bilo upravo ove nedjelje. Preporučam pogledati fotke naših vrsnih fotoreportera i još jednom uživati u zabilježenim ljepotama.

Šetnja do Svete Gere prolazi u ugodnom čavrljanju, fotografiranju, uživanju u ljepotama prirode. Na samom vrhu, nakon razgledavanja informacijskih tabli te malog oltara posvećenoj Sv. Geri ili pak penjanju na vidikovac slijedi pauza od gotovo sat vremena iskorištena za ručak i odmor.

Povratak istim putem do auta pa prema jami Jazovki u kojoj se nalaze ostaci tristotinjak ljudi kojima je ona postala vječno počivalište . Nisam nikada bila na nekom sličnom mjestu pa su mi osjećaji dosta zbrkani i ne mogu o njima jasno govoriti. Razmišljala sam ponovno o pitanju koje me konstantno muči: Jesu li rat (bilo koji) i njegove žrtve (bez obzira čije) ikada bili opravdani kao sredstvo rješavanja konflikata i sukoba? Zar nije postojao drugi način?

Ljepota i žubor slapa Sopota brzo su otjerali tjeskobu s kojom smo napustili Jazovku. Slap je malen u odnosu na impozantnije koje smo dosada obišli, ali vrlo lijep i drag oku i uhu.

Slijedi nastavak puta prema gradiću Samoboru ili kako ga neki nazivaju Hrvatskoj Veneciji. Veselila sam se posebno ovom posjetu jer mi je gradić ostao u lijepoj uspomeni s jedne školske ekskurzije. Čak me nije smetalo što smo se prilično dugo vozili do njega. Moram priznati da sam osobno ostala razočarana gradom. Samobor je bio krcat ljudima, mjesta za sjesti na terasi gotovo nije bilo moguće pronaći. Pitam se gdje je onaj lijepi i miran Samobor kakvog sam doživjela  prije tri godine.

Uspijevamo pronaći mjesta u kavani, naručiti legendarne samoborske kremšnite i nakon podosta vremena dočekati narudžbu. A onda slijedi razočaranje – lošije kremšnite u životu nisam jela. Složila se sa mnom gotovo cijela ekipa osim Ninija kojemu su bile dobre. Zavidim Davorki što ima muža koji očito ne prigovara ni onda kada za to ima razloga.

Nakon tzv. samoborskih kremšnita pravac Varaždin. Stižemo u Novi Marof oko 19.30 sati i onda slijedi iznenađenje dana: Črne Mambe ne idu na velebitsko crno pivo u Prestige. Iznevjerena je tradicija stara koliko i klub.
Drage Mambe (naročito muške) pazite da vam to ne prijeđe u naviku.

I na kraju moje osobne impresije:
1.Puno smo se vozili, a malo planinarili. Ako je to bilo zbog ženskog dijela ekipe ne odobravam – cure očito imaju kondiciju i ne treba ih omaložavati glede toga. Žene mogu uvijek više no što se od njih očekuje.
2. Izlet nije imao svoju planinarsku težinu, ali je bio odlična prilika za podružiti se, zafrkavati se i bolje međusobno upoznavati ( ja sam npr.  saznala da nam se za par mjeseci ženi jedan član).

Hvala svima na društvu i vidimo se na sljedećem izletu.

Draženka Magić

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5591649583106936065]

You may also like...