Božić na Velebitu 2006. – ARHIVA

Mambe ni ove godine nisu iznevjerili sebe i tradiciju i usprkos velikoj gužvi na radnim mjestima i pritiscima obitelji (opet) ponovno su krenuli na kićenje Božićne jelke na Velebit…

Standardna ekipa (Toomy, Pegi i ja) ove godine poja?ana je Sinišom i Ljubijem koji nas ovaj put nije iznevjerio i krenuo je sa nama u petak, 22.12. put planine.

Pošto na put krećemo kasno poslijepodne cilj za petak je Gra?ac i živopisni motel Li?ki krovovi. Na cilj stižemo oko 22:00 i nakon smještaja u sobe (pristojne, daljinski za Tv je bez baterija) sputamo se u kafi? gdje možemo još malo uživati u blagodatima civilizacije.

Naime imamo živu muziku koju predvodi vokal reper, zalutao u neto drugačiji tip glazbe. Naravno na programu su “cajke”, a pošto nitko od nas baš i ne voli narodnjake nakon dvije Ožujske (ili Zlatoroga, op. admin) odlazimo na počinak.

Jutro nam počinje opet sa Ljubijem u prvom planu. Naime u pokušaju obuvanja planinarske cipele (to definitivno radi prerijetko) ponovno mu stradava već bolni gležanj te počinje razmišljati o ostanku u Gra?acu i civilizaciji. Naravno da mu taj naum ne uspijeva, nego nam vjeruje u ono 20 minuta do skloništa i kreće sa ekipom.

Da bi mu olakšali patnje krećemo automobilom šumskom cestom (3 km) do jednog šumskog parkinga gdje ostavljamo vozila i civilizaciju. Ozlije?eni Ljubo kreće neto ranije kako bi uhvatio neku prednost, ali tu do izražaja dolazi njegova (ne)snalažljivost u prostoru, pa gubi 50 minuta lutajući u pogrešnom smjeru (pratiti markaciju treba, ne).

Nakon njegovog povratka uspijevamo krenuti prema skloništu do kojeg dolazimo za nekih, stvarnih 40 minuta.

E a tu nas čeka pravo mjesto iz bajke. Sklonište je obasjano suncem, stijene i borovi su u inju, snijeg je oko nas, a u skloništu peć koja ne dimi. inače sklonite je cca. 4 x 4, ima mjesta za 8 planinara na ležajevima, ima stol za četiri osobe, peć i jednog miša koji se uspio probiti u sklonite i zabavljati goste.

Nakon lagane okrijepe u skloništu (prut, sir, varci, crno vino) nas ?etvorica spremnih krećemo stazom Malog princa te u nekih četiri sata prolazimo stazom prepunom zanimljivosti. Tako se penjemo na Bili kuk, prolazimo Kičmu, Bunjevac, Nebeska vrata, Tonkina vrata, Zdenkovu jamu

Povratkom u sklonište nalazimo Ljubija kako neumorno priprema drva, te jedan zaljubljeni par planinara iz Raanca koji se nadao romanti?nom vikendu na Crnopcu, ali imao je dramati?ni.

Naime u tako malom prostoru trebali su izdržati Toomyevo maltretiranje osvajačkim pričama Črnih Mambi (krivo je vino), Pegijevo (pazi snima se) i opet Toomyevo hrkanje, te razne ispune plinove svih nas ostalih. Kaj se može kad je večera bila bogata, a prostor je trebalo grijati. Nadam se da su još uvijek zaljubljeni par.

Buđenje na Badnjak je u sedam, sklonište je u magli i oblacima, te dio ekipe kreće prema autima i doma, dok Siniša, Toomy i ja krećemo na vrh Crnopca, penjemo se iznad oblaka i za dva sata (markacija veli tri) dolazimo do vrha. Uspon je bio predivan, s mnogo penjanja na sve četiri, ali isto tako i dosta težak i opasan, pa ga ne preporučamo svakome, uostalom slike govore više od riječi, pa pogledajte u galeriji.

Slijedi silazak i odlazak kućama.

Sve u svemu bio je ovo predivan vikend, naš Treći odlazak na Velebit u vrijeme Božića. Ekipa je ovaj put bila najveća i normalno najbolja, vrijeme je bilo predivno, sve obasjano suncem, inje, snijeg i dovoljno hladno i vjetrovito, peć u skloništu nije dimila.

A i vratili smo se, kako smo i obećali kući na Badnjak. A tko zna, moda se iduće godine priključi još netko, ne.

D.K.