Jesenje ruho Sjevernog Velebita (Avantoura Velebit 2008.)
Nakon brojnih odgoda termina i muke oko sastava ekipe za ovu avanturu uspjeli smo krenuti na peti uzastopni višednevni pohod najdužom hrvatskom planinom – Velebitom.
I dok smo još dan prije polaska mislili da na pohod krećemo samo Toomy i ja, u zadnji ?as, na naše veliko zadovoljstvo na pohod se odlučuju i G.V. i Marek. I tako prvi put u pet godina na put nas ide više od troje.
Na izlet krećemo u srijedu, 08.10. u četiri sata ujutro, a već samo jutro nosi prva uzbuđenja. Marek na putu prema Marofu ne daje žmigavac na izlazu iz kružnog toka i zaustavlja ga policija. Na sreću prolazi samo s opomenom. Ja opet zbog spremanja u posljednji ?as zaboravljam šator kod kuće, ali srećom nismo daleko otišli prije nego što se Vraćamo po njega.
Pošto mi svake godine idemo u drugi dio Velebita ove godine na red je došao sjeverni i srednji Velebit. Prvi cilj nam je Senj u koji dolazimo u sedam, kupujemo kruh i slijede ?evapi za doručak (nismo pitali kuharicu kad je zadnji put spremala ?evape u pola osam ujutro).
Ishodište za uspon na Zavižan je Gornja Klada, gdje parkiramo auto i počinjemo spremanje. I to slijedi novi šok. Marek vadi planinarske cipele, pokušava ih obuti, ali broj 36 ne ide na njegovu nogu, uzeo je ženine. Normalno večer prije ih je i o?istio. Tako testira izdržljivost adidas tenisica. Na leđa stavljamo ruksake teške nekih 30 – tak kilograma i put pod noge. Do Zavižana dolazimo za 4 ½ sata, s tim da smo zadnji dio puta prolazili kroz oblak i bilo je veoma sklisko. Na Zavižanu slijedi ručak i dvije Velebitske crne i taman kad planiramo dalje prema Rosijevom skloništu počinje kiša. Na sreću ne dugotrajna, pa ipak krećemo dalje. Ostaje žal što Marek i G.V. nisu baš uživali u pogledu s Zavižana, a ni u prvom dijelu Premužićeve staze. U sklonište stižemo oko sedam, palimo vatru, Toomy sprema večeru (haše + makaroni), a G.V. inzistira na pražnjenju njegovog ruksaka, pa smo primorani popiti 2 litre vina kojeg je nosio (bar smo lakše zaspali). O količini hrkanja i spominjanju sjekire ne bi baš htio previše.
DAN 2.
Za jutarnje zagrijavanje krećemo u pohod Rožanskim kukovima. S Premužićeve staze odvaja se jedna slabo markirana staza koja prolazi naj divljijim područjem Rožanskih kukova. Osobitost staze je njena konfiguracija, naime nije baš široka, a prolazi grebenom dok se s jedne i druge strane strmina obrušava duboko u ponor.
Vrhunac pohoda bio je spust u jamu Varnja?u, u kojoj je vje?iti snijeg i led.
Normalno stazu smo obilazili bez onih teških ruksaka (nemoguće s njima). Povratkom do skloništa (2,5 h) stavljamo ruksake i spuštamo se na primorsku terasu sjevernog Velebita, te nakon 7 sati hodnje kroz predivnu šumu i livade dolazimo do doma na Alanu. Ova staza je na visini od prosje?no 1200 m i na njoj su brojne livade i napušteni i srušeni pastirski stanovi, a okružuju je i brojni vrhovi od kojih je najzanimljiviji Lisac (1541 m). Na Velebitu nema vrha takve visine tako blizu mora. Ovaj put smo stazu prošli samo uzdužno, a svakako je zanimljiva za dublje istraživanje. Navečer u domu slijedi juhica, dvije pive i pravac krevet.
DAN 3.
Treći dan krećemo Premužićevom stazom prema jugu, te se nakon nekih pola sata odvajamo prema vrhu Ze?jak. Ze?jak sa svoja 1622 metra drugi je najviši vrh srednjeg Velebita, to je jedan goli vrh s kojeg se pruža predivni pogled prema Rabu i Pagu. Na vrhu se ne zadržavamo previše zbog jake bure i oblaka koji nadiru s Li?ke strane, no opet dovoljno da se osvajanje ovog vrha zalije pivom koju nosimo Treći dan u torbi bez pokušaja ispijanja prije dogovorenog termina. Nakon silaska nastavljamo Premužićevom stazom i dosta dugotrajnom i na momente zamornom šetnjom dolazimo do planinskog sela Radlovac.
U Radlovcu srećemo samo jednu obitelj pastira – Vladu i Zorku (Mariju) ?a?i?, koje smo upoznali na istom mjestu prije pet godina. inače otac od Vlade i djed Radimira ?a?i?a su bra?a. Radimir nije tu baš omiljen, nije im nimalo pomogao u teškom životu, a i nikad nije bio na djedovini.
U međuvremenu tražimo mjesto za šator, praznimo višak konzervi iz ruksaka i dajemo ih ?a?i?ima. večer provodimo (svih nas šest) stisnuti u toj pastirskoj kolibi uz kozje mlijeko i doma?i kruh s Velebita koji je ispekla Zorka. Slušamo njihove priče o životu provedenom na Velebitu i o vremenima kada su brojne obitelji živjele tu kroz cijelu godinu.
DAN 4.
Dan povratka kućama, dan povratka u civilizaciju. Za spust od Radlovca do magistrale bila su nam potrebna dva sata, a još smo dva sata i pokušavali uloviti stop do Gornje Klade. Ipak, nakraju je palo i kupanje u Senju da okrunimo ovaj odli?an izlet.
Sve u svemu bio je ovo još jedan predivan pohod uz pravu ekipu i nadamo se da ćemo i slijedeće godine i?i u tako velikom broju.
P.S. Uzgred rečeno, na ovom izletu su se odigrale još neke bitne stvari o kojima ćemo nekom drugom prilikom, možda čak već vrlo uskoro. Mali naputak za znatiželjne – Mambe su narasle i stale na svoje noge…
A neke fotke su već u GALERIJI …
