Vrtača, Karavanke 12.03.2023.

To nedeljno jutro dok smo vozili prema Sloveniji, udobno zavaljen na suvozačkom sjedalu, nisam mogao sakriti zadovoljstvo pred vrhunskom ekipom. Two pilots & one truck driver. Vođa izleta, afkors – Tomy, stari alpski vuk čijem zovu se odazvala još jedna legenda (koju nisam vidio sto godina i čijem susretu sam se iznimno veselio) Toni, čovjek mirnog karaktera, ali čelične volje. Ljudi, na kraju krajeva, od kojih možeš (ako pažljivo osluškuješ) puno naučiti, a to mi na ovako zahtjevnoj turi sjeda kao „As na cenera“.

Sama zahtjevnost rute od parkirališta Ljubelj pa do Doma na Zelenici (a i dalje do podnožja Vrtače) je čisto kondicijsko zagrijavanje bez tehničkih poteškoća. Izlazak sunca iza naših leđa u sprezi sa predivnom prirodom stvara veličanstvene kreacije sa nekom dozom nadrealnosti i htio bih da taj trenutak potraje vječno. No, tko sam ja da taj trenutak sačuvam samo za sebe? Sebičnost na ovakvom veličanstvenom mjestu odbacujem daleko od sebe i želim taj predivan pogled podijeliti sa svima, meni dragim osobama. Dok tako stojimo na jednoj čistini prije ulaska u šumu, dečki objašnjavaju grape na Begunjščici: centralka, ypsilonka, Lenuhova, Šentanski plaz… od svega mi je poznata samo centralka i Šentanski plaz koje sam ispenjao ranije u prvom mjesecu sa sinovima Frenkijom i Juricom. Ostalo mi izgleda malo iznad moje visine skakanja, da se tako atletički izrazim.

Uspon Leve grape započinje unutar kamenog amfiteatra koji podsjeća na neko obredno mjesto zamišljenih planinskih gorostasnih bića, dobra pozornica za SF film tipa: „život na mjesecu“ ili „bijeli planet“. Od cca 350-400m visinske kompletne grape, prvi dio, tj.prva polovica je težinski usporediva sa centralkom na Begunjščicu. Znači, malo se preznojavamo ali pičimo ko veliki. Tomy neumoljivo ide prvi, stvara stepenice (tisuću put mu hvala na tome), Toni povečava iste (hvala i njemu) tako da ja imam gotovo stepenište, he, he. I taman dok sam pomislio da ta grapa i nije neka zafrknuta beštija, došli smo u sjenu a sa njom i na tvrdu podlogu. Stepenište je nestalo i tu za mene započinje R&Roll.

Prvo gubim naočale i vraćam se po njih na sve četiri u rikverc (možda bi ih i ostavio ali su vlasništvo mojeg Frenkija pa to nije dolazilo u obzir). Osim toga, moram i ja malo više patiti jer dečki šlepaju one svoje ikaruse na plečima pa su im ruksaci poprilično teži od mojeg crvenka. Hvala Bogu, uspješno spašavam sinove očale, ali je sad visinska između mene i srednjeg Tonija min 50 m. Malo zuviel, pa dajem gasa. Zapikavam dereze u ledenu koru da bole nožni prsti. Aha – to je taj feeling o kojem sam imao prilike svih ovih godina slušati. Držati se samo vršcima dereza za kosu podlogu+2 cepina iznimno je naporno za listove koje btw. počinjem osjećati sve više. Ajde, držim neki tempo i uspijevam smanjiti razmak. Vidim gore neki labirint pizdarija pa želim biti čim bliže ekipi kad enigma uspona zamiriše adrenalinom. Za Tomya, mojeg bratića, mi je jasno da ide uvijek ko navinuti, ali čudim se Toniju. Ipak je stariji, mislim si, ali ide ko vurica. Neopreznom gledatelju sastrane, naoko sporije, ali čovjek ne staje. Ni nakon 3h uzastopnog hoda. Alpski rečeno-perfektni tempo.

Listovi su me strašno spikali (pogotovo desni) i kunem onu svoju samouvjerenost u jačinu svojih nogu. Jesu jake i dobro drže cijeli dan, puno visinske, sve ok ali ovo je za njih ipak nešto novo. Držanje kosine vrhovima prstiju čini svoj danak. No, vatra u meni ima još puno žara i ponekad čovjek mora dopustiti duši da nadvlada tijelo. A to je upravo trenutak za to jer prije samog izlaska iz grape dolaze dva zafrknuta dijela koji ne ostavljaju mjesta površnosti. Možda (ako i ne) najopasniji dio mojeg životnog puta kao planinara. Iza mene bezdan, pad ovdje značio bi sigurnu smrt. 5-6 put pikam cepine, tražim sigurno uporište, 110% sam u fazi „nemoj ovde zeznuti“. Relativno sigurno prolazim opasno mjesto (iako je veliki dio grape opasan sam po sebi) i začas sam na vršnom grebenu iza kojeg je nedaleko vrh Vrtače. Pozdravljamo se, divimo prizorima, u meni ushit, ali ostatak ekipe je cool, najblaže rečeno. Nije im prva grapa, sigurno nije i zadnja, to kužim, ali boysi – pa ja sam upravo preživio lud uspon. Veselite se sa mnom, molim! Aha, njuškate zrak, povjetarac, smjer… Ne smeta mi, dapače.

Nakon kratkog dogovora oko mojeg spusta južnom grapom (koja se čini kao najbolje rješenje za solo spust) dečki biraju start. Start – uvjetno rečeno, predstavlja kosina na kojoj se jedva stoji bez dereza. Ludilo, ne vjerujem svojim očima pa brišem naočale. Dva put. Rasprostiru sofistirane letjelice nalik plahtama i dogovaraju zadnje pojedinosti. Ogromna rupa ispod, sa načrčkanim kamenim izbočinama u meni priziva strah. A njima, ogenj izbija iz očiju i nema više cipelcug. Tomy kreće prvi, držim mu krilo (pazeči pritom da ga ne oštetim derezom) i uz nalet kanaliziranog vjetra iz podnožja južne grape moj legendarni bratić je airborne. Prokleto sam ponosan na njega, moram priznati. Ubrzo, nakon drugog pokušaja polijeće i Toni, vrhunski pilot čija smirenost i odluke u datim okolnostima impresioniraju. Ozbiljno. I sad, možda ja na kraju izgledam kao “mali od kužine“, ali bogatsvo (i zajednički trenuci gdje je život u pitanju) ovakvih trenutaka meni predstavlja neopisivo zadovoljstvo. Zaista mi je bila čast podijeliti takve inspirativne doživljaje sa ovakvom ekipom. O da, i ako bude prilike, dijelit ćemo opet.

Spust južnom grapom odradio sam rutinski. Vrlo brzo i bez opasnih situacija došao sam do parkirališta te se spojio sa ostatkom tima. Zaista inspirativno iskustvo za nekog tko je ipak odlučio izaći iz svoje zone komfora. No, ovo definitivno nije tura za podcijeniti u pravom smislu riječi. Hvala Vam ekipo za ovaj feeling, nadam se da će nam se alpski Putevi opet spojiti u budućnosti. Vjerujem u to.

Berg Heil!
Frenki F3

Total distance: 12459 m
Max elevation: 2178 m
Min elevation: 1082 m
Total climbing: 1391 m
Total descent: -1389 m


 

You may also like...