Storžič, 18.08.2019.

Taman dok se moj brati? Toomy pomirio sa činjenicom da će morati sam u planinu, ja sam odlučio da je vrijeme (nakon podužeg vremena) ukrstiti naše Puteve usponom na najviši vrh zapadnog dijela Kamniško-Savinjskih Alpi. Njegov poziv shva?am prili?no olako, mal?ice nepromišljeno, smatraju?i izlet šetnjicom na majušni stožac po čemu vrh i dobiva ime – Storži?! osjećam životnu formu i prokleto dobru kondiciju za planinske izazove oja?anu mojim soliranjima austrijskim Alpama, pa rekoh – nema se ?ega bojati kamion u paralelnoj vožnji sa Nissan GTR-om (sa krilima)!

Toomy, poznajući ovu predivnu planinu iz „malo“ druga?ije perspektive već otprije (zimski uspon Kramarjevom grapom h&f) ovaj put bira uspon iz malenog, lijepog mjestašca – Bašelja, pa preko Doma na Kališću prema vrhu. Malo dosadniji uspon vlažnom šumom do spomenutog doma prolazi u high tempu (sa moje strane) ali moj pratitelj sa svojim avion?ekom u duplo težem ruksaku od mojeg, ne gasi „radio“ pa osim vlažne majice ne vidim mu na licu ni milimetar umora. Ludo, gledam ga ispod oka i mislim si: ja sam tu u maksimumu svoje snage, uživam svakim svojim korakom, brz ko „munja“ (šala afkors), a ovaj iza mi zapikava štapove u pete. Naravno, sada mi je to kristalno jasno – za mnogo tih planinarskih koraka, je zaslužan upravo on, i ne, nije me sram priznati, planinarski uzori mnogih planinara su već dugo „on the other side“, a moj mi je ovaj put dopustio da vodim uspon skroz do vrha jer – spuštati se moram ionako sam he he.

Prilikom okrijepe u Domu, pogled mi je prikovan na sam vrh te neizbježno vizualiziranje puta prema gore. Zaista izgleda impozantno i sve ono moje naivno shva?anje šetnjice do vrha (čiji naziv na prvu zvu?i umanjenicom a time posljedi?no i light pristupno) dan prije, rasplinulo se poput hrvatskog proračuna. Na te moje primjedbe, organizator izleta samo se zadovoljno smješka uz ispijanje radlera. A kako su mu tek Oči zaiskrile kad se pred nama pokazao greben Košute sa svojim impozantnim Košutnikovim turnom. Znam to?no koji je to osjećaj vidjeti (i prepoznati ) planinu na kojoj si bio sa drugog mjesta, druge planine. Trnci, ponos, osmijeh… o da, radi toga se isplati planinariti!

A da bi i moja malenkost osjetila gore spomenute trnce, ponos i osmijeh vidjevši drage, oku poznate ljepotane u ovom predivnom, inspirativnom okolišu, morala je „skuriti“ dosta goriva po kamenitom i u suhim uvjetima, apsolutno zahtjevnom terenu, koji Slovenci klasificiraju kao „zahtevna ozna?ena pot“ da bi došla do 2132 m visokog Storži?a. Naravno, dok sam zadihano rukom dotaknuo križ na vrhu, Toomy je smireno, skoro pa nebitno, izjavio da smo „dobri“. A ja sam impresioniran vrlo kratkim, ali strmim usponom izjavil: Ok, „dobri smo“!!! No, brzina uspona, ili neka sportsko-natjecateljska komponenta izleta ovdje (ako je ikad i postojala) gubi svaku smisao pred razgledima u ovom Veličanstvenom svijetu za sebe. Poznate konture ispenjanog Stola u Karawankama, Jezerska ko?na budi sje?anje predivne avanture prije nekoliko godina u KSA, Grintovec, Rinke, mo?ne Julijske Alpe poti?u strahopoštovanje, velike čak i sa ove daljine…ima li kraja mojoj opčinjenosti… istovremeno: ima li kraja mojoj tuzi o skorom napuštanju ovog svetog mjesta?

Odgovor nisam pronašao (i vrlo izgledno nikad i ne?u) ali sam vidio da Toomy na moju meditaciju odgovara širenjem krila svojeg sofisticiranog Niviuk Skina na maloj južnoj padini udaljenoj 50m ispod vrha. Sve mi je poznato već otprije, šutim i puštam ga da „razgovara sa vjetrom“ čekajući na eventualnu zamolbu slaganja rubova krila njegove high tech letjelice. I zato se nisam mogao na?uditi činjenici da me prvi put, ali stvarno prvi put na našim zajedničkim avanturama, upitao kod starta o nadolaze?em “refulu“ vjetra. Kimnuli smo si : saaad…

Tooo, par koraka, savršena kontrola/korekcija i moj alpski uzor je air borne, bliži ptici nego čovjeku, druga dimenzija o kojoj ne želim ni razmišljati… dobro, možda maštati! Naravno, svoje uzore na spustu moram potražiti u svojim koljenima i nadi da me neće ostaviti u solo vožnji prema dolje. Spuštaju?i se, pogledavao sam svako malo prema nebeskom plavetnilu i yelow/orange to?kici kako „šara“ lijevo-desno mojeg vidokruga. I nisam susprezao ponos u sebi na svojeg brati?a i njegove H&F uspjehe. Netko bi pomislio da je ostati „sam“ u planini veliki hendikep i izazivanje prirode. Ali koliko puta me ta samo?a nosila i gore i dolje u sjedinjenju sa planinom. Teško objasniti nekome tko nije probao. Neopisivo. Spoj zvuka, slike i sebe samoga u kontekstu planine. Viša škola. Tako je bilo i ovaj put, uz dodatak ponovnog susreta planinara i „čovjeka ptice“dolje kod jezera Črnava u mjestu Predvor! Isplatilo se.

Fale mi ovakvi izleti. I ljudi koji razumiju samu srž. Nema tu puno „farbanja“, objašnjavanja i okolišanja. Jednostavno se otisneš i otploviš Putevima Planine mole?i je cijelo vrijeme da ti dopusti održati tvoje teško breme na svojim kamenitim pleđima. I da ti otvori svoju dušu… Pod uvjetom da budeš dovoljno ponizan, možda u tome koji put i uspiješ, prijatelju moj planinarski…

Berg Heil!
F3

Bergsteiger Track

H&F Track




 

 

You may also like...