Božićni Velebit 27.-29.2019. – Babin vrh & Sveto Brdo i još…..

Božićni Velebit 27.-29.2019. – Babin vrh & Sveto Brdo i još…..

Dočekali smo kraj još jedne godine i početak naše nove avanture penjanja Božićnom jelkom na leđima na jedan od Velebitskih vrhova. Za šesnaesto kićenje jelke odabrali smo Babin vrh (1744 m) na južnom Velebitu s bazom u ove godine obnovljenom, tj. ponovno izgrađenom skloništu Vlaški grad. Za staro sklonište nas vežu posebne uspomene, jer smo na njemu proveli sam Božić 2004. godine, što je bio i početak do sad ove neprekinute tradicije.

Na put smo krenuli u petak popodne što je značilo da nas čeka noćni uspon s Malog Libinja do skloništa. Na Libinju nas čeka i prognozirani vjetar koji s Velebitskih vrhova nosi snijeg i fino nas hladi prilikom presvlačenja. Sreća da je za iduća dva dana najavljeno pojačavanje tih udara vjetra. Na početku se malo gubimo tražeći markacije uz budno praćenje očiju goveda koja slobodno pasu na predivnom Libinju , ali čim uspon postaje strmiji tu više nema nešto previše mogućnosti za promašiti stazu. Nije hladno, ali snijeg koji nam udara u lice najavljuje predivni vikend uz zimske uvjete koji nam nedostaju mnogih proteklih zima.

U skloništu nas čekaju dvojica planinara koji su naložili vatru, pa je u skloništu ugodno toplo. Nakon razmjene lokalnih rakijastih i vinastih pripravaka odlazimo na pokušaj spavanja i čekanja subotnjeg jutra i početka prave akcije. A u noći, slušajući povremene stvarno orkanske udare vjetra u sklonište (između orkanskih naleta hrkanja pojedinaca) , razmišljam o tome kako će nam sutra biti na usponu, da li će se uopće moći nešto napraviti, ili će se plan morati prekrojiti.

Subotnje jutro, vanjska temperatura – 8 °C i snažni vjetar koji na grebenu daje osjet hladnoće preko -20 °C, zimske cipele na nogama s derezama i cepinom u ruksaku i pogled prema maglovitom, u oblak zavijenom grebenu. Sve po planu, krećemo….Do grebena i uzdužne staze Vaganski vrh – Sveto brdo snijega praktički nema, ali na veliko zadovoljstvo zimskih cipela greben je pokriven s par centimetara koji nam uvelike olakšavaju prianjanje istih na podlogu. Dereze ne koristimo, nema većih zaleđenih ploha koje bi nam sprečavale napredovanje. Na uzdužnoj stazi skrećemo ulijevo te se nakon nekog vremena na divlje odvajamo prema nemarkiranom Babinom vrhu. Slijedimo prirodan greben i pomažemo si kartično ucrtanom GPS rutom (fala Toomy), te kombinirajući to, uz mala odstupanja i prećenje klekovine, svi zajedno uspješno stižemo na vrh. I slijedi tradicionalno najljepši dio izleta, kićenje jelke. Tu je onaj duhovni trenutak, uspjeli smo, ostvarili smo ono što smo željeli, svi zajedno. A na vrhu uz fijuk vjetra i uz božićne pjesme uspijevamo uglaviti jelku i postaviti svaki po nekoliko ukrasa. Nema dugog zadržavanja, velika je hladnoća i treba ići dalje. Plan je krenuti grebenskom stazom prema Svetom brdu, ali nakon nekoliko minuta, nakon što dolazimo do dijela koji je na konstantnom udaru bure s ličke strane, jednostavno ne možemo dalje. Bura nas je prikovala za snježno ledenu podlogu i kad smo vidjeli da taj udar ne prestaje, donosimo odluku i vraćamo se istom rutom natrag do prijevoja gdje se odvaja staza za sklonište ili Sveto brdo.

Tu se malo razdvajamo, dio ekipe nastavlja prema skloništu, a Frenky i ja idemo u pokušaj uspona na Sveto brdo. Mislim, kad sam već tu, tako blizu, a kad ću se opet moći vratiti, zašto ne pokušati? Srce mi jednostavno ne dopušta da skrenem prema skloništa, a podršku nalazim u vjernom prijatelju Frenkiju i odluka je tu, idemo. Vjerojatno je slično razmišljao i Frenky, s obzirom da mu je na ruksaku križ kojeg je izradio doma s namjerom da ga ostavi na Svetom brdu.

Malo prije samog vrha srećemo grupu planinara koji kažu da su odustali od uspona na 80-tak metara od vrha. Sreća da je ovo čuo samo Frenky i da mi je to tek na silasku prenio, jer bi vjerojatno i mi odustali na istom dijelu. Ovako sam se samo prepustio udaru bure koji me je srećom odnio dalje po stazi prema vrhu, pa Frenkiju nije bilo drugog do nastaviti za mnom. A na vrhu opet udar, ali emocija, znaju oni koji su ispenjali taj vrh, njima se o tome ne treba govoriti, a oni koji nisu bili gore, ne bi ni shvatili. Frenky vrijedno pričvršćuje križ, ali križevima očito nije suđeno biti na ovom vrhu, pa bura i ovog ubrzo lomi.

Nakon vjetrovitog spusta spuštamo se u sklonište do ostatka vrijedne ekipe koja nas čeka s već skoro gotovim ručkom. A onda slijedi ljenčarenje s kombiniranjem pripreme drva za ogrjev, laganim popodnevnim izležavanjem i čekanjem kasne vure da se ide na spavanje. Zbog jakog vjetra otpao je planirani uspon na vrh Vlaški grad.

Nedjelja – nakon dugo vremena dan za povratak nije samo dan za povratak, u pl

anu je kružna tura do kombija na Malom Libinju. Krećemo laganim zagrijavanjem do skloništa Ivine Vodice, a onda ide naporni spust za sve one s problematičnim koljenima i zglobovima. Tvrde zimske čizme na nogama sigurno nam ne olakšavaju hodnju ovim terenom, ali polako napredujemo prema raskrižju na Lekinim njivama, gdje se spuštamo u kanjon i potok male Paklenice gdje radimo predah uz žubor ledene vode. Skrećemo dalje u kanjon Orljače od kud se penjemo prema zaseoku Kneževići gdje je vidljiv povrat ljudi na ovaj dio Velebita. Od tuda do kombija nemamo još puno, te umornih nogu i pune duše kaskamo makadamskim putem do završetka ove avanture.

I da sad na ovom mjestu sumiram postojeće Božiće, pa da se svatko sjeti svog najdražeg, ili po nečemu posebnog uspona….

2004. – Sveto Brdo (1754 m)
2005. – Stap – Tatekovo sklonište (860 m)
2006. – Crnopac – Tatekovo sklonište (1140 m)
2007. – Sveto Brdo (1751 m)
2008. – Rossijeva koliba (Gromovača) (1580 m)
2009. – Šatorina (1623 m)
2010. – Lipa staza – 1640 mnv, podno Liburnije
2011. – Badanj (1638 m)
2012. – Zečjak (1622 m)
2013. – Sveto Brdo (1751 m)
2014. – Veliki Stolac (1406 m)
2015. – Crnopac (1402 m)
2016. – Visočica (1615 m)
2017. – Višerujno (1632 m)
2018. – Vaganski vrh (1757 m)
2019. – Babin vrh (1744 m)

Pa se onda vidimo i ove, 2020. godine….

D.K.