Spirzinger, Spazeck i Baerenstaffl – (Radstaedter Tauern) 30.10.2016

rt_2016_02U mojem šoferskom životu, događanja su nasumični slijed kaosa ludila vremena u kojem živimo. Nema pravila, pravilo je da nema pravila, svašta je moguće, a ništa nije nemoguće. Zato ja imam spremne planove, sa razrađenim rutama, lakšim i težim, za svoja proputovanja, kroz meni toliko voljene Alpe. Vikend koji se događa u Alpama prava je rijetkost, ali kad se dogodi, vadim spomenute planove iz naftalina, i jedino me loša prognoza može spriječiti u nakani da se otisnem u svijet nepoznatog, svijet kojeg velika većina ljudi uopće neće iskusiti tokom svojih života. Ovaj put, vikend me „kači“ na Tauernalm pumpi, autoput A10, u srcu Radstaedter Tauern Alpi. Trebam li bolji izazov za provesti nedjelju na otvorenom?

Dan prije uspona, u samo oblačno predvečerje, izviđam teren prema Suedwiener huette, hodam dobrih 4km da razgibam katastrofalno bolno desno koljeno. Pritom mi iz misli ne izlazi grižnja savjesti mojem nesudjelovanju, već legendarnog jesenskog Velebita prošlog vikenda, i to baš radi koljena. Oprostite mi drage Mambe, ali ove Alpe su mi bile ponuđene doslovno na „pladnju“, i nema šanse da bar ne probam, ako ništa drugo, bar do huette na pifce. Prognozu, (i par vrlo bitnih detalja) dobivam od mojeg najvjernijeg pratitelja (mada on to ne bude priznal nikad, a ni onda) Toomya. Lud je, u pozitivnom smislu, ne voli da ga ne kontaktiram (iz sigurnosnih razloga), voli znati plan, i hebeno ga voli provjeriti. Od pravopisne pogreške pa sve do nekog zaribanog dijela tokom uspona. Obožava Alpe, a tamo u onoj „svojoj“ Groessglockner gruppe se osjeća doma. Iščitava se to iz njegovih tekstova. Na kraju krajeva, on i Pegi su nam svima skupa udahnuli dah tritisućnjaka.
Bomba, sad imam sve, pomislim, jedva čekam jutro.

Provjeravam app, hodam točno 1:38h i buljim u vrata zatvorenog doma. Marka je govorila 2:15 (da se i ja malo pohvalim). Vlaga je u zraku, no baze oblaka su puno više u odnosu na očekivano. Hladni vjetar šiba, Suedwiener huette se otvaraju tek u 12.mjesecu, a ja nemam namjeru tak dugo čekati. Fučkaš pivu, ionak sigurno košta cijelo bogatstvo, a ništ ne valja, izgovorim sam sebi pod bradu. I eto, zahvaljujući zatvorenim vratima, trebalo mi je nepunih 40 min do mojeg prvog današnjeg dvatisučnjaka, Spirzingera 2066m.
Bez obzira na lude udare vjetra zastao sam na 5 minuta. Tih 5 minuta prepuštam planini da mi se otvori. I ja njoj. Jer ipak, i takvi bezopasni uspon na prvi pogled, ne želi sakrivati svoje mračne tajne. Dokaz tome je križ poginulome planinaru, na sredini uspona. Sedmorica francuskih planinara spuštala se pored križa, ali nitko nije ni stao, ni pogledao, ni osjetio to, na puno načina, sveto mjesto. Bonjour i arevoir likovi, dom vam je zaprti, btw. Ipak, ja sam stao, prekrižio se, i pročitao posvetu. Pisalo je: čovjeku koji je ŽIVIO PLANINU…nažalost, koja ga je i uzela k sebi. Tad sam pomislio jednu, možda za nekog tko nije nikad osjetio planinu, glupost, a meni u tom trenu sasvim logičnu misao: ima li ljepšeg mjesta za vječni počinak?

Drugi vrh, Spazeck2065m, ispenjavam već sasvim opušteno i smireno, jer vidim da osim naleta vjetra i snijega koji se poput iglica zabada u moje lice, vrijeme ide na ruku. Barem nema kiše. Zasad. Držeći se plana, spuštam se sa 2065 na 1838, Hafeinscharte. Taj spust je vrlo strmi, prepun sitnog kamenja, i dosta me koštalo u vidu bolova desnog koljena. No, kužim, ako se okrenem da desnu nogu koristim više kao polugu, tj. da ju ne lomim puno, a lijevom više amortiziram, stvar funkcionira. Barem dok se ne poskliznem, pa nagonski radim trzaj, taj dio ne vrijedi opisivati. Na dnu spusta u malenom šumarku, radim brzinski ručkić, i odlučujem se ispenjati još barem na sedlo između Steinfeldspitze 2344 i Baerenstaffl 2013.

Na izbijanju pred samo sedlo, u malom kaminu, susrećem dvojicu starijih (i prekaljenih iz kasnijeg razgovora) austrijskih planinara. Objašnjavaju mi (2 puta) da ni pod razno ne pokušavam uspon na Steinfeldspitze iz razloga vremenskih (ne) uvjeta trenutno za sigurno ispenjavanje istog. Umirujem ih riječima (a i sebe, jer do tog trenutka želja je tinjala, nisam ja bezveze ispenjaval sedlo) da je moj današnji završetak ove predivne avanture, upravo vrh desno od nas, Baerenstaffl. Rekli ljudi, to majstore, to je dobra odluka. Stariji je pohodil Mosermandl 7 puta, i nije bitno za ovu priču moja opčinjenost tim, trećim po redu visokim vrhom Radstaedter Tauerna. Najviši je Weisseck 2711, pa Hochfeind 2687, pa Mosermandl 2680 itd… Nakon pozdrava, izbijam na sedlo 2130m, najvišu točku mojeg današnjeg uspona, jer vrh Baerenstafll je visok „samo“2013m. Ali zato natpis na njegovom velikom križu podiže trnce koji struje mojim tijelom, a duša želi sjedinjenje sa mjestom na kojem stojim: BERG HEIL

Spust je kombinacija onih prije spomenutih bolova u koljenu i ushita onog nematerijalnog u meni. Ali i tuge, moram priznati. Da mi je samo još samo malo vremena, još samo jedan dan…postajem svjestan činjenice da si ja – sam sebi (ali i drugima, pogotovo svojoj voljenoj familiji) ne mogu lagati u lice. Svoje čežnje… svoje odluke… čvrste odluke… donio sam upravo ovdje (samo nisu bile tako kristalne) pred nekih više od godinu dana, na usponu svojeg prvog (samostalnog) dvatisučnjaka, Geisskopfa. Od tada se sve promijenilo i mogu samo konstatirati:
…to be continued…

Frenki, F3

Total distance: 18394 m
Max elevation: 2180 m
Min elevation: 1237 m
Total climbing: 1476 m
Total descent: -1478 m
Total Time: 07:54:35
Download

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *