Grossglockner 23.-24.08.2016.

Stajali smo na vrhu Grossglocknera. Dvoje Mambi, za sebe i za cijeli Klub. Stisak ruke pod križem najviše to?ke Austrije i nenadmašivi panoramski pogled tog sunčanog kolovoskog jutra bila nam je dovoljna nagrada za trud uložen u ovu avanturu. Cilj je bio jasan i ostvariv, no put do njega dugotrajan i zahtjevan. Potrajalo je, naime, više od pet godina nakon prvog pokušaja dok opet nismo uhvatili priliku vratiti se ovdje i povu?i liniju do kraja. Stariji, oprezniji, ali zato i podosta iskusniji. I vrijedilo je to svakog dana čekanja, svih priprema, treninga, vježbi, penjanja…

Grossglockner je grandiozna planina. Gruba i surova. Hladna i oštra. Zapravo prekrasna u toj svojoj divljoj pojavi. S jedne strane je zaista šteta što je toliko komercijalizirana ?ime gubi onu vrlo bitnu komponentu mira, no s druge strane to je sasvim razumljivo, budu?i da se radi o nacionalnom ponosu Austrije. Ipak, doživljaj bi bio puno intenzivniji da se nismo morali zamarati hordama ljudi, što zapravo ne dovodi do velikih problema nigdje osim na završnom usponu, ali zato tu može biti kobno. Tih zadnjih 300tinjak visinskih metara, što po ledenjaku, što po stijeni zahtijeva potpunog planinara, vještog s užetom, stabilnog na nogama i pomalo nestabilnog u glavi, rekli bi neki.

Fotografije ne prikazuju pravo stanje stvari. U zbilji je još strmije, a statika slike ne može do?arati osjećaj bo?nog udara vjetra kad stojiš na bridu širine 40ak cm dok su s obje strane provalije od 700 i više metara. Ne može do?arati ni osjećaj mimoilaženja s polusvjesnim turistom kojega vodi? doslovno vu?e na užetu samo da odradi dogovoreni deal. Ali zato fotke mogu osvježiti uspomene kojih se na ovakvim avanturama uvijek nakupi dovoljno.

Žva?u?i ?okoladicu na vrhu i gledaju?i liniju spusta koja nam predstoji shvatio sam kako sam se prevario. Pet godina sam mislio kako je prvi pokušaj uspona bio djelomi?no neuspjeh. Sada sam siguran da to nije tako. Bio je to jednostavno nužni korak koji nas je oblikovao u ono što smo danas i zbog ?ega smo sada ovdje. Ima jedna stara uzrečica; Dobre procjene dolaze iz iskustva, ali iskustvo dolazi iz loših procjena. Sami sebi zadajemo ciljeve i stremimo ka onome što nas ispunjava i čini sretnima. I to je sva mudrost. Nekome je dosta lokalni brijeg, a nekoga vuku visokogorja. U suštini to je sasvim isto i obje stvari su jednako vrijedne, bitno je samo zaista voljeti to što radiš. Gdje ima volje, ima i načina!

Pretpostavljam da i razriječeni zrak vjerojatno doprinosi takvim spoznajama, pa smo i spust odradili motivirano i rutinski, ali uz nužan oprez, posebice na ledenjaku koji se nije libio pokazati svoje zube.
Na kraju, spustivši se dvije tisu?e metara do auta, pogled nam se i dalje lijepio na mo?nu granitnu stijenu koja dominira okolicom. Teško nam je bilo pojmiti da smo još upravo tog jutra stajali na 3798m visine i pogledom na horizontu tražili naš idući cilj.

Planino, hvala ti što si nam bila naklonjena, vidjeti ćemo se opet!

Ovim putem se još jednom najljepše zahvaljujemo cijenjenim donatorima koji su podržali projekt Grossglockner 2016. te svojim angažmanom omogućili realizaciju istog.

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6323241330482803617]