Velebit 26.-27.08.2017.

Veliki Kozjak (1629 m), Krajačev kuk (1659 m) i Ze?jak (1622 m)

Posljednjih dana pratim vijesti oko požara i nažalost situacija nije dobra… Gori diljem gora i planina lijepe naše. Nekako se pribojavam da ćemo trebati mijenjati plan ili čak odgoditi odlazak na područje sjevernog dijela Velebita. Tek nakon telefonskog poziva i razgovora sa dežurnim planinarom na PK Alan usučujem se reči… momci, možemo krenuti…

većina stvari je bila pripremljena već nekoliko dana prije… a ekipa za poželjeti.. moj David i moj kum Mitch. To su ti momci željni akcije i baš zato ih zasigurno o?ekuju još mnoge sli?ne avanture.

Stižemo na Alan. Brojna vatrogasna vozila jurcaju ovim inače mirnim predjelom. Iscrpljena lica i ?a?om zaprljane uniforme gasitelja govore dovoljno o ozbiljnosti situacije na terenu. Miris paleži već nam je nekoliko puta nadražio nosnice, a pogled preko Buljme i može se uo?iti tanak, ali gusti oblak dima. Ehh, dečki to je stvarno blizu. Taman kad smo se malo pribrali, malo povrh tog dima pojavljuje se kanader i ispušta značajnu količinu vode. Kasnije tijekom večeri, saznali smo da je veći dio požara pod nadzorom i da se glavni dio nalazi prema jugu, odnosno na području središnjeg dijela Velebita, tako da je naša planirana ruta za sutra izvediva i da nema dodatne opasnosti.

Nakon dobro prospavane noći (konačno nije bilo hrkanja… hehe) i laganog doručka spremamo ruksake i idemo u šetnjicu od nekoliko sati… Nekoliko sati mira i slobode. Nekoliko sati opuštanja i uživanja u prirodi. Uh, koliko je to nedostajalo. Vidim David isto uživa. Ne želim mu previše kvariti njegov pogled na ovakve izlete, ali ipak povremeno gorim od želje i moram ga upitati kako je, kako mu se čini sve oko njega…. Naravno, odgovor je uvijek pozitivan i drago mi je zbog toga. Vidim da mu ispo?etka malo možda nedostaje netko njegovog uzrasta, ali de?ko se brzo uklopio u pjesmo-recitiraju?e gluposti koje smo nadalje izgovarali…

Veliki Kozjak. Slikoviti vrh ili vrh za slikanje, svejedno. Sigurna ruka našeg najboljeg fotografa iskoristila je trenutke za povijest. Sve je zabilježeno na digitalnom zapisu i preneseno će biti na papir, print-foliju ili kaj već. Ali zabilježeno je i u našim mislima i u srcima.. i svaki put ćemo se sje?ati tih slika (…naravno sve do posjete onog gospodi?i?a Alzhia… hehe).

Polje na Velikom Lubenovcu. Zastajemo, odmaramo i dišemo punim plu?ima. Hajdučki i Rožanski kukovi jednostavno nas prizivaju iz ove krške udoline. Zamišljam kako su ti isti stjenoviti vrhovi nekad prizivali pastire. Kako su o njima pričane mnoge priče… Pa idemo onda… Idemo ovaj put barem na jedan od tih kukova…

Prilaz prema vrhu Krajačevog kuka otvara sasvim nove poglede i sasvim nove dimenzije ove riznice prirodnih ljepota. Visoke kamene gromade i strmoglave jame, te neobično carstvo krša sasvim o?aravaju. Tu se pronalazim i takva mjesta obožavam.

U predvečerje uživamo leže?i na travnatom proplanku Buljme gledaju?i promjenu boja one Magićne lopte na horizontu. Lica su nam radosna, a duša ispunjena… Zbog toga čovjek i treba ovakve avanture!

C.

P.S. Nikad nećemo zaboraviti ni varivo od povr?a …

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6462254858444099441]