Tragom zbjega Lovinačkog kraja
Planinarski pohod „tragom zbjega Lovina?kog kraja 1991.“ organizira se u spomen napa?enom pu?anstvu Lovinca, Svetog Roka, sela i zaseoka koje je bilo 24.09.1991. g. prisiljeno krenuti u zbjeg kako bi spasili živote od razularenog agresora.
Više od tisu?u ljudi, među kojima i djeca, starci, bolesni i onemo?ali krenulo je uz pomoć HV u zbjeg pravcem Sv.Rok – lišćani bunari – Dušice – Paklenica, te uspjelo spasiti svoje živote. Raštrkani diljem Hrvatske vratili su se tek nakon Oluje.
Kako nitko od članova Črnih Mambi nije bio u mogućnosti prisustvovati ovom pohodu moja malenkost je odlučila i?i sama na put.
Krenuo sam već u petak 03.09. za svojom pokretnom“planinarskom kolibom“ da si u miru pogledan Lovina?ki kraj. U Sv. Rok stižem navečer oko 19 sati, nalazim mjesto za noćenje, ?akulam sa domaćinima o svemu i sva?emu, malo gledamo nogomet i pijuckamo velebitsko.Ujutro okupljanje oko društvenog doma, stiglo je oko 230 planinara iz čitave Hrvatske, pozdravni govori na?elnika opčine, g. Čanića i blagoslov lokalnog župnika, te put pod noge u pratnji vodi?e te HGSS – Zadar i Gospić. Bili smo u sigurnim rukama.
Prva dva sata hoda lagana šetnjica kroz šumu pravcem Egeljac – lišćani bunari.
Sve OK, samo je problem gdje se popiškiti kad se sa staze ne smije udaljavati, jer smo na minski sumnjivom području. Ali domaćini i za to imaju rješenje: kolona stoj – piša?i naprijed 100 m i obavi što imaš pa dalje. U 11 sati smo kod lišćanih bunara, kratka pauza i okrepa sa pravom Velebitskom vodom. Nastavljamo laganim usponom do skloništa Dušice do kojih dolazimo oko 12 sati. A tu prava fešta, ?aj sa velebitskom rakijom, prodaja prigodnih majica ???? da, da, dali su si truda organizatori. Majica nema dovoljno za sve, pa se prilazi poznatoj hrvatskoj kupoprodaji tako da su neke dame završile samo u grudnjaku. Jako dobro za motivaciju penjanja na Sv. Brdo.
Nakon odmora od 30 minuta krećemo put Svetog Brda. Iz podnožja izgleda fascinantno.
Ali uspon je zahtjevan, sat intenzivnog hoda u ?istoj vertikali. Malo sam tu dublje „disao“ ali se moram pohvaliti, bio sam gore među prvih 20 tak planinara. Ali zato na vrhu nagrada za trud, Veličanstven pogled na more i na Liku, a naro?ite u dubinu Velebita. Pogled seže na jugu od Tulovih greda, pa prema zapadu do Bojinca i ostalih vrhova. Lijepo je bilo stajati na vrhu, ponosan na svoj uspon te govoriti sam sebi, bio sam tamo, pa i tamo, pa na onom vrhu, ovom stazom sam prošao (mislim na prijašnje Velebitske avanture).Samo da ne zaboravim spomenut i vrijeme je bilo SAVRŠENO.
Nešto iza 14 sati slijedi spust preko ?ičine doline (lijevo je odvojak za Ivine vodice) do Busovca gdje nas čeka kamion i prijevoz do Sv. Roka. Spust je trajao dobra 3 sata i bio je vrlo zahtjevan iz razloga što je relativno strm, širok svega 2 -3 m, jer je okolo sve minirano, te nije o?iš?eno od granja koja su porušena kod probijanja staze. Pretpostavljam da je ta staza bila zapuštena 15 tak godina. GSS je tu imala malo posla oko za?elja kolone, ali po zadnjim informacijama, oko 20 sati su se svi uspješno spustili.
U Sv. Roku čeka nas dobra porcija graha, velebitsko crno (ali sam si ga priuštio), malo razgovora sa g. Čanićem, te obzirom da nisam imao društva za feštanje, nazad u svoju pokretnu kolibu te asfalt pod kotače i na svoj Mannhattan.
Prekrasan izlet i uspon na Sveto brdo. Sretan i ponosan na još jedan štambilj u
svom planinarskom dnevniku, koji se polako ali sigurno puni.
Pozdrav svim Črnim Mambama i ?itaocima ove reportaže.
Do novog susreta,
S velikim poštovanjem prema ljubiteljima planina i prirode,
Varaždin,06.09.2010.
