Božićna jelka 2022. (Krajačev kuk 1659 m) 05.-08.01.2023.

19. Božićni pohod, tradicija se nastavlja. S obzirom na ne baš zimske uvjete, izbor ove godine pada na Krajačev kuk, vrh koji se ističe svojom markantnošću u južnom dijelu Rožanskih kukova, a zimi kada je okovan ledom uspon na njega postaje vrlo zahtjevan i opasan. Inače ime je dobio po Ivanu Krajaču, predsjedniku Hrvatskoga planinarskog društva koji ga je prvi opisao i koji je kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije namaknuo novac za ostvarenje Premužićeve zamisli o gradnji turističke staze vršnim dijelom Velebita. Pa je onda pravo bilo da to bude vrh koji nadvisuje Premužićevu stazu i pazi na nju.

Baza za dvije noći nam je planinarska kuća Careva kuća na Begovači, zidana katnice bez struje, ali sa dobrom peći i s nekoliko odvojenih spavaona, tako da se nas šestorica lijepo možemo separirati i odvojiti. Tu dolazimo u četvrtak kasno navečer.

Start prvog dana (petak) ide od odvojka ceste prema Velikom Lubenovcu (zašto bi se vozili kad možemo hodati dodatno 5 km), nakon toga uz lijevi rub polja do odvojka za Premužićevu stazu i Krajačev kuk. Od tog odvojka konačno počinje i malo žešći uspon, da ipak osjetimo malo zatezanje u mišićima i znoj na čelu. Sam uspon ide kroz šumu sve do završnog dijela gdje izlazimo na stijenu i lagano penjemo uživajući u fantastičnim pogledima, sve je ispod oblaka, a samo mi i okolni vrhovi gledamo u sunčano nebo. Neki od nas se i prvi put susreću s ovakvim planinarenjem gdje treba koristiti i ruke penjajući se rubom provalije. Ipak svi zajedno dolazimo do vrha i krećemo sa ukrašavanjem još jedne jelke, nastavljajući tradiciju koja će iduće godine obilježiti dva desetljeća neprekinutih pohoda. Nismo loši….

S obzirom na brzi spust i dobro procijenjeno vrijeme, brži dio ekipe kreće na Veliki Kozjak, susjeda Krajačevog kuka, vrh čiji vidik obuhvaća sve veće vrhove srednjeg i sjevernog Velebita, a osobito je impresivan vidik u dubinu na šumsko prostranstvo Štirovače i na Veliki Lubenovac. Nadamo se tamo uhvatiti i zalazak Sunca, ali smo ga prestigli, tj. stigli smo tako brzo na vrh da je bilo predugo za čekanje, pošto je dolaskom mraka i temperatura počela značajno padati…..

Povratkom u bazu ide drugi, također vrlo bitan dio ovakvih naših avantura, priprema zajedničke večere i druženje. Ovaj put u vanjskom ložištu pripremamo peku, a uz dobru kapljicu i vrhunsko društvo večer nam prebrzo prolazi. Barem onima koji ne mogu dugo ostati budni…..

Kako nas je vrijeme nagradilo prvi dan, tako ovaj drugi dan pohoda nemamo nimalo sreće. Plan je obići krug od Mrkvišta preko golih travnatih vrhova (Goljak, Mali i Veliki Golić), a taj pohod pretvara se u višesatnu hodnju kroz maglu, gdje nam samo vjetar pokazuje da li smo u šumi, ili na otvorenim padinama ovih, inače vrhova s predivnim pogledima i travicom koja je kao stvorena za zaleći u toplije vrijeme. Spuštamo se do skloništa u PK Alan gdje čekamo dio ekipe koji je preskočio ovo maglovito mučenje i pokušao naći kavicu u Jablancu. Ništa, treba se ugrijati, a i promijeniti boravište, zadnje noćenje je u Krasnom, u šumarskoj kući, vrlo toplom i ugodnom objektu. Treba riješiti preostale količine hrane i pića, šteta da se to vozi natrag, ne?

Zahvala ekipi, Limunu i Knezu kao pionirima na našim pohodima, Cvaji, Pegiju i Toomiju kao nositeljima ovog pokreta (i borova većinom), a svima ostalima, iduća godina je godina kada idemo 20 – ti put, bilo bi lijepo kada bi svaki član ovom malog kluba sudjelovao na neki način, pa da svi zajedno krenemo i u treće desetljeće….

D.K.