Moja prva Australija, 13.–22.12.2010.

Na letu se doživi sve i svašta. Primjerice, nekoliko puta tokom putovanja pilot ponovi pozdrav „Dobro jutro!“. Ništa tu ne bi bilo neobično da tijelo ne govori o tome kako je možda vrijeme večere, ili pak u najmanju ruku poslijepodnevne užine. Poslužuje se hrana malo čudnih boja i izraženog mirisa, ali sasvim solidnog okusa. Zvukovi mlaznih motora jednoli?no gun?aju, pa je uz takvu melodiju vrlo lako usnuti (što nikako ne znači da je moguće i pošteno zaspati). Kad se promatra Zemlja sa visine od 11.000 m gradovi izgledaju poput mnoštva p?elica sa žutim svjetlima koje kao da nekako miruju u svojim raznovrsnim košnicama. Svako malo sakriju ih gusti oblaci podsje?aju?i na pjenušavu, tek pripremljenu toplu kupku. Eh, ta topla kupka. Razmišljali smo o njoj tokom leta, ali ipak nas je razveselilo i blago osvježavanje vodom u skućenosti prostora avionskog toaleta.Nakon tog dugog i iscrpljuju?eg leta napokon smo prizemljili na aerodrom Tullamarine u Melbourneu. Izmoreni i pomalo zbunjeni krenuli smo kroz izlazni tunel i dalje kroz hodnike u potragu za našom prtljagom. Vrlo brzo stigli smo do prvih grani?nih policajaca koji su od nas odmah zatražili putovnice na pregled. Tu smo dobili pećate s datumom ulaska, a dalje smo mogli nastaviti stazom ome?enom stupičima koji su međusobno povezani plasti?nim trakama – staza izgleda kao neka vrsta ceste za pješake. Ubrzo stižemo do druge kontrole. Tu nam provjeravaju ru?nu prtljagu i sve skupa prolazi kroz različite rendgene. Primječujem kako su svi službenici predani svom poslu i kako kontroliraju i najmanju sitnicu. Naravno i tu smo dobro prošli tako da već pomalo opušteniji krećemo prema širokom hodniku. Nakon par metara zaustavlja nas treča kontrola i mlađi službenik počinje preispitivanje o razlozima našeg dolaska, o vremenu koje ćemo provesti u Australiji, što sve imamo u prtljazi i što nemamo, a čovjek voli pričati i pričati… Kad je napokon shvatio da su naše namjere sasvim ?iste, uljudno se zahvalio na strpljenju i uputio nas je dalje prema traci gdje možemo dočekati i preuzeti naše putne torbe s kotači?ima. To smo i učinili, ali dalje smo prema izlazu obavezni proći kroz još jednu cestu za pješake, gdje nas opet dočekuje nekoliko carinskih službenika, ovog puta potpomognutih sa dva psa. čim smo im se približili ?etveronožna životinja počela se vrpoljiti oko mene i nekako je nervozno davala znakove svojoj gospodarici. Zastao sam potpuno zbunjen i uz smiješak nedužno slegnuo ramenima. Na zahtjev službenice spustio sam i otvorio ruksak, a pas je odmah zavukao njušku u pretinac ruksaka. Unutra su se nalazili vo?ni bomboni koje smo dobili u avionu. Naravno, to je bila humoristi?na scena, ali priznajem da su mi u tim trenucima različite misli prolazile glavom. Tek sam tada shvatio da mi se ruksak većinu vremena nalazio u gornjem pretincu aviona i bilo tko mi je mogao nešto podmetnuti. Krenuli smo dalje i kad smo već bili pred samim izlazom prišao nam je gospodin sa slušalicama „omotanim“ oko glave i zamolio nas da predamo potvrdu o boravku. srećom te potvrde ispunili smo još u avionu i sve na njima je odgovaralo, pa smo napokon mogli napustiti carinsku zonu aerodroma.

Kad su se otvorila velika staklena vrata i kad smo stupili na Australsko tlo shvatio sam da je jutro. Predivno sunčano jutro na drugom kontinentu, na drugom kraju svijeta. Isto tako shvatio sam da smo jako, jako udaljeni od naših domova i naših najmilijih. Nasreću, prije nego je zavladala nostalgija za domom prozvao nas je naš domaćin u tučini vl? Josip Vranješ. Taj susret istinski nas je obradovao i nakon kratkog pozdrava krenuli smo prema parkiralištu aerodroma. čim smo izašli na cestu ugledao sam stotine žutih taxi vozila. Svi kao jedan. Kao da se prizor ponavlja. Vožnja automobilom do našeg konačnog odredišta ne bi bila nimalo neobi?na da se ne vozi lijevom stranom ceste, da vozači ne sjede na desnom sjedalu u automobilima i da sve nije potpuno suprotno od europskih pravila vožnje. Usput smo promatrali dio grada i polako se prilago?avali sasvim novoj okolini. Moram priznati da koliko god se čovjek informirao i pripremao za ovakve stvari, uvijek se može iznenaditi mnoštvom nepoznanica. Tako smo tokom prvog dana u Australiji nastojali čim više saznati o svemu, a u tome nam je istinski pomagao vl? Josip koji posljednjih 20 godina kao duhovni pastir živi i radi u Hrvatskoj katoli?koj misiji u Melbourneu. Vl? Josip je čovjek koji ne samo da pridonosi životu i radu sa hrvatima u Australiji nego uvijek prikuplja pomoć za hrvate u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. U tome se posebice istaknuo u najtežim ratnim danima, kada su mnogi drugi možda okretali le?a. Zaista čovjek velikog srca i ljubavi prema domovini. Izmjenjuju?i tako mnoge priče i dogodovštine, te planiraju?i stvari koje nas još obvezuju priveli smo prvi dan kraju i krenuli na zasluženi odmor.

Drugog dana ujutro stigla su zvona sa ostalom pripadaju?om opremom – ujedno i glavni razlozi našeg dolaska. Također su pristigli elektri?ar Nikola i strojobravar Marko, ljudi koji žive u okolici Melbournea, a došli su nam pomOči prilikom montaže. Vrlo brzo organizirali smo posao i sve je krenulo u najboljem redu. Tri zvona težine 450, 250 i 160 kg trebalo je postaviti između dva betonska stupa, tako da se nesmetano mogu njihati i svoju glazbu širiti u okolicu crkve. Budu?i da se radovi izvode na cca. 7 m visine, dopremljene su i dvije gradilišne dizalice pomoću kojih se podizala sva oprema i koje su ujedno služile za montažu. Kad su postavljene prve plo?e za oslonac jarma, uz pomoć auto dizalice podignuto je najmanje zvono. Ru?no smo ga pokrenuli i … Melbourne je zazvonio! U tom trenutku mogla se vidjeti radost prisutnih, a isto tako osjetiti i naš ponos. Kasnije tokom dana postavili smo i pozvonili sa srednjim zvonom i izvršili pripremu za elektrifikaciju. slijedeće jutro krenuli smo sa ostalim radovima, pa je vrlo brzo postavljeno i veliko zvono. Boje?i se najavljene kiše radove smo nastojali čim prije privesti kraju. Sve planirano završili smo prije zalaska sunca i sva tri zvona spremno su čekala nedjelju i dolazak vjernika na svetu misu.

Kako ne bi smo uzalud potrošili slobodno vrijeme pobrinuo se gospodin Ante Malovan. Naime, Ante nas je u subotu povezao u razgledavanje grada. Melbourne je glavni grad australske pokrajine Victorije i drugi najveći grad u državi. Bio je glavni grad Australije od 1901. do 1927. Grad je nastao 1835. godine zbog nedostatka prostora u pokrajini Tasmaniji. Smješten je na jugu Australije, na morskom zaljevu Port Phillip Spomenuti zaljev je gotovo potpuno zatvoren, tako da je vrlo pogodna luka. Kroz grad te?e nekoliko rijeka. Najvažnija je Yarra u koju se ulijevaju manji tokovi Moonee Ponds Creek, Merri Creek, Darebin Creek i Plenty River. Rijeka Yarra na ušću čini manji estuarij u kojem je smještena gradska luka. U zale?u grada postoje planine koji su južni početak Velikog razvodnog gorja koje se proteže preko cijele istočne Australije. Najvažnije planine u blizini grada su Dandenong Ranges i Yarra Ranges. Klima je umjerena oceanska. Relativno je hladnija od ostatka Australije. Grad je prepunom zelenih parkova, tako da se i ne dobiva osjećaj velikog grada.

Od znamenitosti smo vidjeli uli?nu stazu na kojoj se vozi Velika nagrada Australije. Staza je smještena oko jezera u Albert Parku, samo par kilometara od centra grada. Koristi se jednom godišnje kao F1 staza. Od kada se 1996. godine VN Australije premjestila u Melbourne, staza je nekoliko puta dotjeravana. U gradu smo posjetili i trgova?ki centar na kojemu se može pronaći raznovrsnih stvari, a mi smo isti iskoristili za kupnju suvenira. Poslije smo se zaustavili u jednom parku koji služi kao dje?je igralište, te kao mjesto za okupljanje obitelji. Uz jezerce pored parka nalaze se kućice sa stolovima i klupama, a ima i nekoliko roštilja za pripremu jela. Tu smo „upoznali“ i Crnu labudicu – veliku vodenu pticu crnog perja i jarko crvenog kljuna, koja je uglavnom rasprostranjena u području jugoistočne i jugozapadne Australije. Njezini mladunci sivo-sme?e boje bezbrižno su odmarali na zelenoj travi. Pažnju su im tek uspjela odvratiti radoznala djeca koja su im bacala komadi?e kruha.

Kasnije toga dana posjetili smo i Hrvatski dom (Croatian house). Na prođelju spomenute gra?evine nalazi se velika hrvatska šahovnica, a na dva jarbola ispred zgrade vijore se hrvatske zastave, dok se australska zastava nalazi u sredini. Staklena ulazna vrata ukrašavaju još dvije šahovnice. Kad se ulazi u dom čovjek s poštovanjem može promatrati slike i biste poznatih osoba koje su obilježavale hrvatsku povijest. Tu se vidi ponos hrvatskih ljudi koji nikad ne zaboravljaju svoju prošlost i s koliko ljubavi se poštuje domovina, stvarna domovina. Ugodnu atmosferu i druženje pospješuje i glazba hrvatskih izvo?a?a.

Stiglo je i nedjeljno jutro. Vjetar je sve više navla?io guste crne oblake. Pomalo neobično za ljeto u Australiji. Prema pričama ljudi u proteklih 20-ak godina nije palo toliko kiše kao u protekla tri tjedna. Zato je i sve zeleno. No, mi se zbog toga i nismo previše bunili, budu?i da nam radi same prilagodbe ovakvo vrijeme više odgovara. Vjernici su se počeli okupljati za početak svete mise. Pomalo iznena?eni ljudi zastajali su pred novo postavljenim zvonima, pa su se dalje nekako s nevjericom upu?ivali u crkvu. Crkva je posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandi?u, a zbog svoje umjetni?ke ljepote prozvana je „Oaza svetosti i svjetlosti“. S pravom nosi to ime. Sve u crkvi je sjedinjeno u jedinstveni kompozicijski red i sklad. Prostor u crkvi i oko nje u cijelosti je oblikovala skupina hrvatskih umjetnika kao što su; Petar Bariši? (iz Vrlike odnosno iz Zagreba) opisuje crkveni namještaj ili razmještaj sa desetak crkvenih rekvizita i simbola koje je sam dizajnirao: svetohranište, monstranca, oltar, oltarni križ, svije?njak, ambon, krstionice, Kipovi Kristova Raspeća od aluminija i Sv. Leopolda Bogdana Mandi?a itd., Josip Botteri Dini (z Splita) ima oko 20 umjetni?kih površina ili ploha: iz Biblije, iz Povijesti hrvatske duhovnosti i iz Pohvala stvorenja Stvoritelju, Ante Mamuša (iz Bu?i?a kod Novoga Travnika) izradio je veliki Krista na križu od bojanoga drveta, Kuzma Kova?i? izradio je Gospin bron?ani kip, smješten između pokrajnje kapelice i glavnoga prostora crkve, Vatroslav Kuliš (iz Vidoša) izradio je figurativni mozaik u pokrajnjoj kapelici: Isus smiruje oluju na moru i na drugoj strani crkve Isus izlazi iz groba, Zlatan Vrkljan (iz Zagreba) autor je slike Posljednja večera, ulje na platnu, Charles Billich (rodom iz Lovrana, živi i radi kao slikar u Australiji) izradio je ?etrnaest križnih postaja i Kristovo Uskrsnu?e, ulje na platnu…

Misno slavlje je uz vl? Josipa predvodio vl? Velimir Tomi? (rođen u Vukovaru, odrastao u dolini Neretve -Gabela Polje), svećenik misionar na službi u Tanzaniji. čovjek koji je svoj život posvetio siromašnim ljudima u dalekim afri?kim zemljama. čovjek vedra duha, prepun zanimljivih priča i doživljaja iz svog života provedenog u Africi (između ostalog uspeo se na Kilimanjaro, to?nije na najviši vrh Uhuru 5895 m). Crkva je bila ispunjena. Od 900 sjede?ih mjesta sva su bila zauzeta. Ako se tomu doda da su svi vjernici ujedno hrvatskoga podrijetla iz nekoliko doseljeni?kih valova, da se sve odvija na hrvatskom jeziku kao u Zagrebu, Varaždinu ili u Novom Marofu, onda je doista sav svijet jedno globalno selo. Ali ima ipak nešto „ostavljeno, a nepreboljeno“. Moglo se to dobro prepoznati na kraju mise. Zazvonila su zvona. Glas zvona svojom je misti?nom snagom pokrenuo lavine osjećaja. Suze. Sje?anja. ?ežnja. Ljudi kao da su govorili; Mi smo stranci, furešte, na ovome svijetu, s jednog kraja na protivni kraj, dok ne prispijemo u vje?nu domovinu! U tim trenucima može se prepoznati koliko čovjeku koji se nalazi u bijelome svijetu stvarno nedostaje domovina. Hrvatska. Stoga smo bili iznimno ponosni i sretni što smo postavom ovih zvona barem djelomi?no približili naš dio Hrvatske, i što smo na neki način ostavili dio sebe na tako dalekom dijelu kugle zemaljske.

Ponedjeljak smo proveli ponovno u društvu gospodina Ante Malovan (hvala Ante na strpljivosti i informacijama koje ste nam davali). Ante nam je danas odlučio pokazati plantažu vo?a kod svog kuma u gradi?u Shepparton, cca. 200 km sjeveroisto?no od Melbournea. Kako bi smo izbjegli gužve na prometnicama krenuli smo rano ujutro. Priroda i prostranstva koja se susreću nakon što se napuste dijelovi Melbournea su zaista fascinantni. Ti dijelovi obiluju različitim biljnim i životinjskim vrstama kojih nema nigdje drugdje u svijetu. Razlog tome je odvojenost Australije od drugih dijelova svijeta. Još uvijek se u divljini može naći velik broj prethistorijskih biljaka. U posljednjih 200 godina poljoprivreda je uništila brojna prirodna staništa, a pošasti poput lisica i ze?eva uzrokovale su izumiranje nekih endemskih vrsta. Australija se danas na temelju znanstvenih činjenica i postojećih zakonskih odredbi uspješno bori s ovim problemima. Australci brinu o svom jedinstvenom okolišu.

Poslije otprilike 120 kilometara zaustavljamo se u gradi?u Nagambie. Tik uz glavnu ulicu prekrasnog gradi?a nalazi se jezero Nagambie Lake. područje u okolici grada zasa?eno je vinogradima i vo?njacima, a blizina jezera privla?i turiste i brojne zaljubljenike u prirodu. U jednom od restorana odlučili smo doručkovati, a ponuđeno nam je jelo iz doma?e kuhinje; pećena jaja sa slaninom i prepećenim tostom, prava muška hrana za još dosta rano doba dana. Nakon kratkog razgledavanja, nastavljamo autocestom koja je još djelomi?no u izgradnji. Uz cestu se nalazi poneko parkiralište sa roštiljima, na kojima se mogu odmoriti vozači, te si usput sami pripremiti jelo.

Stižemo u Shepparton. Gradi? je smješten na poplavnom području rijeke Goulburn River. Nekada su se na području grada nalazili prijelazi za ovce, sve dok se kasnije nije formirao u željezni?ki grad. Danas je poznat po poljoprivredi i proizvodnji, kao i po centru za navodnjavanje tzv. Goulburn Valley irrigation system, jedan od najvećih centara navodnjavanja u Australiji. Saznali smo i da svaka farma ili plantaža mora otkupljivati vodu za napajanje stoke, odnosno navodnjavanje zemlje i vo?aka. Sustav dozvoljava korištenje određenih količina vode, a sve je regulirano prema potrebama korisnika. Plantaža g. Ivana proteže se na ogromnom području, od nekoliko kvadratnih kilometara. Nasad čine različite vo?ke, a prevladavaju marelice, kruške i jabuke. Na našu sreću sada je sezona marelica i taman je vrijeme berbe. Nakon što smo razgledali, odnosno automobilom se provozili po većem dijelu plantaže, domaćin Ivo je podijelio je vrećice koje smo napunili svježim marelicama. Razgledali smo i veliki hangar koji služi kao garaža za poljoprivredna vozila (nabrojao sam 14 traktora, 2 bera?a, puno drugih priključaka različitih namjena…), a ujedno služi i kao privremeno spremište za pojedine plodove. Kad se plodovi uberu stavljaju se u posebne sanduke i dalje se distribuiraju diljem cijele Australije. Bera?i koji dolaze tokom sezone većinom su unajmljeni radnici, odnosno privatne tvrtke koje se bave tim poslom. Sve ostale poslove na plantaži radi gospodin Ivan uz pomoć svog sina i nekolicine stalno zaposlenih ljudi. Rade cijele godine, ali kako vele obično im se trud isplati.

Nakon ugodnog druženja napuštamo plantažu i povratak odlučujemo napraviti okolnim putem, kroz slabo naseljeni dio australskih predjela. Tako pratimo tok rijeke Goulburn River i prolazimo kroz gradi? Murchison, te nastavljamo većinom surovim predjelima. Uz cestu se nalaze znakovi koji obavještavaju o mogućoj prisutnosti klokana, ali nažalost nismo ih uspjeli primijetiti. Klokani (Macropodidae) su porodica iz reda Diprodontia, i svakako su, uz koale, najpoznatiji tobol?ari i tipi?ni predstavnici životinja Australije. Upadljiva osobina gotovo svih vrsta su izraženo veliki stražnji udovi, značajno veći od prednjih. Rep im je duga?ak, miši?av i naj?eš?e obrastao dlakom, a životinje ga koriste kao oslonac, gotovo kao petu nogu, ili za održavanje ravnoteže. Glava im je relativno mala i izdužena s velikim ušima. Ženke klokana imaju dobro razvijen tobolac s otvorom prema naprijed u kojem se nalaze četiri dojke. Ženka na svijet donosi samo jedno (vrlo rijetko dva) mladun?e. Kod mnogih vrsta dolazi do “odgo?enog ko?enja”: neposredno nakon što okoti jedno mladun?e, ženka se ponovo pari. No taj embrio “miruje” dok prethodni mladunac definitivno ne napusti tobolac. Tek tada se dalje razvija i dolazi na svijet. Smisao toga bi mogao biti da, ako u surovom okolišu mladunac ugine ili ga majka iz nekog razloga mora napustiti, novi mladunac može vrlo brzo doći na svijet. Op?enito, oni su aktivniji no?u, no neke se jedinke mogu sresti i po danu. Kao što sam spomenuo nismo bili te sreće. U nekoliko navrata vozimo se makadamskim putovima, što me je istinski veselilo jer se na takvim dijelovima tek doživi sva ljepote prirode, a ujedno i uvidi surovost okoline. Dolazimo ponovno do jezera Nagambie Lake, ali ovaj put sa druge strane obale. Tu smo se kratko zaustavili kako bi smo vidjeli urečenu stazu za utrke kajakaša, te nastavili preko mosta prema gradi?u Nagambie gdje smo napravili pauzu uz ručak. Povratak u Melbourne nastavili smo već nam poznatom dionicom autoceste M31, stigavši tako u gradsku gužvu i prometni zastoj.

večernje druženje nastavili smo kod gospodina Zlatka i njegove supruge Luce, a pridružila nam se i naša „susjeda“ rodom iz Novog Marofa gospođa Štefanija. Uz razgovore o hrvatsko-australskim događajima u posljednje vrijeme priveli smo još jedan vrlo zanimljiv dan kraju.

U utorak smo još prepričavali dojmove od prijašnjeg dana, kad je po nas stigao gospodin Hrvoje. Naime, Hrvoje je odlučio pripremiti Steak (goveći odrezak) i tako nas je odmah pridobio u svoj obiteljski dom. Tako smo uskoro na terasi uz roštilj pijuckali vrhunsko crno vino i uživali u društvu Hrvojeve supruge, dvoje djece i prijatelja Rudija. Hrvoje je čovjek koji na različite načine uvelike pomagao prilikom gradnje Hrvatskog katoli?kog centra u Melbourneu, pa se tako i ovaj put pobrinuo da zvona i ostala oprema stignu na vrijeme i da sve savršeno odgovara. Poslije izvanrednog ručka i prijateljskog druženja po?aš?eni smo svaki sa dvije boce vrhunskog vina, a koje smo odlučili podijeliti sa svojim najbližima (kod kuće u Hrvatskoj). Što reći nego iskreno hvala Hrvoje za sve učinjeno!

Došlo je i vrijeme povratka kućama. Srijeda. Još smo par sat proveli u društvu svećenika koji su došli kod vl? Josipa u ispomo? pri ispovijedanjima. Pomalo nas je hvatala lagana nervoza i već smo s nestrpljenjem iš?ekivali odlazak na aerodrom. Tješili smo se spoznajom da ćemo krenuti u srijedu popodne, a planirani dolazak nam je u četvrtak ujutro. Naime, zbog vremenske razlike od (minus) 10 sati to uistinu ispada tako, iako je potrebno na putovanje ponovno potrošiti dugih 30-ak sati. Pozdravili smo sve prisutne i nekako teška srca napustili drage, novoste?ene prijatelje. Ali ipak obećali smo jedni drugima da ?emo, ukoliko se ukaže bilo kakva prilika, susresti se na nekom od kontinenata – nije važno na kojem!

Na kraju, još mogu samo zahvaliti svima koje sam spominjao u gore navedenom tekstu, na svemu što su učinili za nas tokom vremena provedenog u Australiji.
Hvala stricu-vujcu Joci koji je bio pravi suputnik i radni kolega. Hvala i svima koji su me ohrabrivali i veselili se ovom našem putovanju (roditeljima, sestrama, rodbini i svim prijateljima…). Hvala Tomiju i Frenkiju na nezaboravnom ispra?aju i ponovnom do?eku.

Posebno hvala mojoj obitelji: Ivani, Davidu i Klari kojima sam planiraju?i i boraveći na ovome putovanju sigurno uskratio mnoge zajedničke trenutke, i koji su me ponovno dočekali sa velikom ljubavlju i radošću!

Ova „avantura“ u meni je otvorila dvije spoznaje; o tome kako se mnoge „nezamislive“ stvari u životu vrlo lako dogode, i kako je svijet ustvari malen, ali može biti i jako velik – ovisno o tome gdje se nalazi i koliko se voli HRVATSKA!

Ivan Bosilj, Cvajta