Krofička, 09.10.2011.
Moram priznati da sam iz razno raznih razloga u proteklom polugodišnjem periodu gruntal o planini. O planinarenju i našim Chrnim Mambama. Kak se ja tu uklapam? Ili ne uklapam? O mojim (ne)djelima prema svemu kaj nas okružuje, u prvom redu ljudima. Ne znam, vjerojatno dojde krizica srednjih godina i upitaš se, onak iskreno, dal si mogel više, dal si mogel bolje…
Drugo jutro izlazim van iz miomirisne zajedničke spavaone i pogledam gore! Vaooo, koji su to bregi, majko mila. Ne znaš koji je vekši… sva sreća kaj mi nejdemo tak visoko, pa ko se bu gore penjal normalan po snijegu i ledu! Pitam Cvajtu na koji ono idemo mi. Onaj mali duboko ispod? Ne gospon, onaj gore lijevi visoko iznad…
I tak, klasika, dok se izmjenjuju Cvajo i Dario u po?etku uspona, Tomi slika, a ja si žniram glupe žnirance po dvajstpetiput ! Tek mi se na poslije pedesetosmiput Cvajo smiloval i pokazal kak se žniraju pvc žniranci. Izlaskom iz šume gubimo markacije, gde su kvragu, Vraćaj se natrag, lijevo , desno! Izabiremo logi?ki pravac bez markacije i nakon 200 m visinske razlike skužimo da nije bil logi?ki pravac. Ajmo dečki, ako Boga znate, idemo se vrnuti…preveć je snega i leda…
Na povratku mi desno koljeno ho?e pokvariti slast visine i pogleda oko nas. No, ne dam se. U razgovoru s Tomijem pažljivo tempiram korake jer bolje da sam sam sporiji nego da dečki imaju 100 i nekaj na grba?i.
Prolaskom pored 700-800 godišnjeg drva macesena proleti mi pitanje sa po?etka osvrta: da li se vidim tu gde trenutno jesam? U planini? Umjesto mene odgovorio je huk vjetra gore negdje sa vrha Krofi?ke…
[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5661936989429852209]
