Jesensko ruho Velebita (listopad 2011.)

Zbog različitih privatnih obveza ovoj pohod smo morali skratiti, tako da smo na put prema Prpi i Baškim Oštarijama krenuli u petak popodne. Dolaskom do starog prijatelja Prpe pretresamo priče o Velebitskim stazama i skupljamo upute za potpuni doživljaj subotnje rute. Pred nama su stijene Dabarskih kukova. Subotnje jutro nas dočekuje u magli i niskoj naoblaci, tako da penjanje na Kizu (1278 m) i Žuti kuk (1180 m) mora biti s najvećim oprezom. Ali nema odustajanja, pa nakon nekoliko zadnjih neuspjeha, tj. nemogućnosti izpenjavanja nekih vrhova jednostavno želimo cipelom dotaknuti svaki vrh na našem pohodu. A vrhova ne nedostaje, tako da nakon Žutog kuka još penjemo Vranji kuk (1131 m) i Široki kuk (1081 m). Po preporuci Prpe dalje krećemo tzv. Ustaškom stazom, uz koju je spomenik trojici Hrvata ubijenih 1974. godine od strane UDBE. A datum pokolja je 29.10.1974, znači to?no 37 godina od našeg današnjeg pohoda. Ponekad ove slučajnosti s datumima zaista iznena?uju, pa čovjek pomisli da to možda i nije slučajnost, nego da je to tako jednostavno moralo biti.Slijedi spust u Ravni Dabar, gdje radimo kra?i predah prije nego krećemo prema slijedećem našem cilju – Ba?i? kuku. Na ovaj uspon prvi put idemo tzv. Brčinom stazom. Staza je dobila ime po Brčini koji je živio ispod Ba?i? kuka u Došen Dabru, a legenda kaže da je medvjed poklao dvije ovce njegovog stada i Počeo bježati u brdo, a Brčina je uzeo sjekiru i krenuo za njim. Nitko ne zna kako je tu završio medvjed, ali priča kaže da je Br?a prošao cijelu ovu stazu do ispod Ba?i? kuka, što je bio pravi pothvat, s obzirom da sad za penjanje završnog zida od stijena imamo dvoje aluminijske ljestve. Ba?i? kuk nas još jednom oduševljava svojom pojavom i pogledom koji nam se tu nudi. Dan se polako bliži kraju, a Budakovo brdo zaklanja sunce, te nas to tjera na put za dalje prema Skorpovcu. Na Budakovom brdu, po dogovoru ispijamo svaki po pola ?ašice crnog vina, kao nagradu za sve uspješno ispenjano i prođeno u ovom predivnom jesenskom danu. Sjedimo podno Budakovog brda i gledamo kako sunce polako zalazi na obzoru, a ispod nas prelijevaju se boje jeseni i sjene u šumi.

Teško napuštamo ovaj doživljaj smiraja dana i krećemo prema Skorpovcu. Na Skorpovcu je novourečeno sklonište, koje je u rujnu dobilo svoj kona?ni oblik i svećano je otvoreno.
Sastoji se od dva međusobno spojena limena kontejnera, od kojih je jedan spavaonica za nekih 12-tak osoba, a drugi je kuhinja i blagovaonica. Tu smo naložili vatru, skuhali večeru i popili preostalo vino (2 litre na nas ?etvero), te krenuli na vrlo zasluženi počinak. A nedjeljno Buđenje jednog 35-godišnjaka nije moglo biti ljepše. Jutro je bez magle i dok šetam okolicom, gledam i razmišljam, dečki pripremaju priru?nu tortu sa svje?icom (samo jednom). Lijepo je na ovakvom mjestu dočekati svoju 35 –tu. Nadam se da će još rođendana biti proslavljenih na ovakvim mjestima.

Nedjelja je bila namijenjena samo za povratak do Prpe, a pošto su noge bile teške od dana prije, povratak ide isklju?ivo Premužićevom stazom, bez uspona na okolne vrhove. Do Prpe smo za manje od 5 sati, a nakon ručka i podijeljenih iskustava s ovog pohoda s Prpom krećemo doma.

A Velebit suncem obasjan ili maglom omotan čeka na naš idući pohod.