Ekskluzivno – STONEHENGE, 07. 02. 2009

Image

Sama priroda posla kojim Goran i ja zarađujemo za kruh našim familijama, pružila nam je ovu sjajnu priliku posjetiti drevnu monolitnu građevinu, mjesto za koje vele da ga svakako valja posjetiti za života, čuveni Stonehenge. Bila je to prilika koju nikako nismo smjeli propustiti…

 

Dogovor oko pojedinosti polaska pao je dan prije uz turski doner kebap i par belgijskih piva. S obzirom da je udaljenost Stonehengea od našeg parkinga bila nekih 35km, prijevozno sredstvo bio je naš brumi od 460 ks. Pravi izbor za izlet po snježnom Ujedinjenom kraljevstvu praznim šleperom.


No na sreću, subota nas je dočekala bez padalina, čak štoviše između sivila provirivala je tu i tamo pokoja zraka sunca. Poslije doručka palimo motor i krećemo na putovanje u prošlost dugo 5000 godina. Goran kormilari a ja čitam zvijezde na TomTom navigaciji. Na karti je šturo objašnjeno nešto što u stvarnosti izgleda neopisivo i nestvarno.


Prije nego smo ugledali samu drevnu skulpturu nismo više mogli skrivati nervozu, jer velim, ovakav joker dolazi rijetko u životu. Teško je opisati onaj dječački zanos nas dvojice kad se pred nama ukazala kružna kontura Stonehengea.


Upravo ta geometrija kružnice stvara snažan kontrast prema okolnim blagim brežuljcima. Na parkingu trpimo mrzovoljni pogled djelatnika kompleksa. Ne znamo da li je to radi 10 zauzetih parkirnih mjesta našim povećim prijevoznim sredstvom, ili razloge treba potražiti u nedavnom nogometnom EP. (šofer šajbu krasi tablica drage nam Domovine!)


Naravno, kartu ne možemo kupiti eurima, pa zahvaljujemo ljudskoj rasi na izumu kreditne kartice.


Samu fascinaciju doživljenim objektom koji stoji tu, ispred nas, teško je opisati. Gledamo, slikamo, načinjemo razne teorije svrhe svega toga. A iza pozornice stoji činjenica da je kamenje korišteno za izradu, ja bih rekao obrednog svetišta, dovučeno iz gorja u Preseli, južni Wels, udaljenog 385 km. Kad tu stojite ispred 5000g ljudskog dokaza o postojanju, ne može vas zaobići tjeskobna spoznaja o prolaznosti života. No dobro, skidam kapu drevnoj domišljatosti mojih prarođaka i pitam se gdje je kraj ljudske evolucije. Da li u modernoj tehnologiji današnjice ili u kamenim blokovima Stonehengea.


Dok u pozadini svira Spirit in the sky Normana Greenbauma, napuštamo Stonehenge i puštamo svog duha na nebu da nas vodi u nove avanture. . . .

 

[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5302183803167263825]

Ekskluzivno za Črne Mambe, FRENKI!

 

Stonehenge – iz Goranove perspektive

 

Subota, 07.02.2009, dočekao nas je sunčan, ali vjetrovit i prohladan dan. Snijeg je prekrio drevne pašnjake, a ovce svejedno marljivo pasu busenje trave koje nije pokleklo pod teškim snježnim prekrivačem. Taj bijeli tepih u ovo doba je zacijelo iznenadio ove pašnjake, ovce i ovo drevno stijenje/kamenje…

 

Pitate se – kakvo pa sad kamenje? – Ispravljam svoj navod, nije to samo obično kamenje ili stijenje, dragi čitatelju(ice), to je STONEHENGE!


Sve je počelo jučerašnjim dogovorom između Frenkija i mene da iskoristimo priliku i posjetimo taj famozni lokalitet. I tako krenusmo prema zapadu gdje nas već više od 5000 godina čeka monolitno djelo drevnih ljudi i neobičan osjećaj koji, vjerujte mi, zrači iz tog spomenika. A tamo se samo od sebe nameće tisuću pitanja… Kako je nastao, tko ga je gradio, čemu je služio…


Stvarno mi je nevjerojatno kako su uspjeli napraviti takvo nešto?! Još više zbog činjenice da dio kamenja izvorno potječe iz Južnog Walesa, gorja Preseli, koje je udaljeno 385km! Pitam se da li su ga stvarno gradili ljudi? Ljudi bez ikakvih tehnoloških pomagala, bez strojeva? A na to pitanje još uvijek ne mogu odgovoriti ni stručnjaci koji su cijeli svoj rad, da ne velim i život, posvetili Stonehenge-u.


Kako smo se približavali, ja za kormilom, a Frenki kao navigator, na trenutke sam zamišljao kako bi bilo dobro da je ovo zapravo vremenski stroj i da se možemo vratiti u ta drevna vremena. Bila bi to prava stvar! Ali iz mašte me budi moj navigator riječima „I stari? Još malo! Si napet?“


I opet sam tu, za upravljačem kamiona koji svom silom razbija otpor zraka i žuri kao da i sam želi što prije do našeg odredišta. I tada priznam – Napet sam!


Na cd-u svira Norman Greenbaum – Spirit in the sky, kao naručen jer se i samim dolaskom zaista osjeća neki „duh“ u zraku, duh prošlih vremena…


Klizimo našim „vremenskim strojem“ (zovem ga tako je guta moje vrijeme, nažalost
J) usred pitomog krajolika, pašnjaka, šumaraka, blagih, blagih brežuljaka. Pitam se gdje je više, stvarno sam uzbuđen…


Odjednom čujem Frenkija – Tu smo, Gogi, gledaj ga! – Tišina…


Uzbuđenje je čak ugušilo Spirit in the sky koji je do maloprije treštio iz zvučnika. Stvarno impresivno! Ne toliko svojom veličinom koliko izgledom i pozicijom!


Parkiramo pilu, Frenki pegla karticu za dvije ulaznice i već brzim koracima grabimo kroz ulaz, pothodnik i izlaskom na drugu stranu nađemo se zatečeni pred nijemim svjedokom prošlih vremena.


Tisuće misli se izmjenjuje – pa stvarno, kako su ga podigli? Koja mu je bila svrha? Možda za žrtvovanje? Tko li ga je podigao? – Tko god da je, nije to učinio iz dosade. Stvarno fascinira! Da bar stijene pričaju, da im barem možemo osjetiti bilo, čuti njihove priče… No, možda je stvarno živo, ali gleda svoja posla i ma koliko god kameno bilo, nema zlu svrhu, kao nažalost neki ljudi koji su više kameni od tog stijenja.


I gledam ga, staro je to zdanje, vidi se da ga je načeo zub vremena, upozorava na prolaznost, uostalom, baš kao i sve drugo na našoj planeti. No ipak, i dalje stoji ponosno, ali prije svega zagonetno, mistično…


I sad kada se trudim zapisati svoje dojmove i neka moja laička razmišljanja vezana uz taj spomenik drevnih ljudi, druida, u 2:30h podižem glavu i kroz krovni prozor kamionske kabine vidim puni mjesec u sablasnoj izmaglici… Ovaj puni mjesec obasjava ponosan i mističan Stonehenge isto kao što je to činio i svaki prethodni proteklih 5000 i nešto godina! Da li su se žrtvovanja odvijala baš za punog mjeseca, da li je Stonehenge obasjan mjesečinom zapravo karta ili orijentir posjetiteljima s dalekih planeta… Ne znam! Ipak sam ja samo vozač, laik za ovo područje, nedovoljno upućen, ali me zanima, fascinira i zbunjuje. I ne treba ni reći koliko me boli to neznanje uz svu tu dozu radoznalosti i zanimanja. Ipak, znam da su u okolici Stonehenge-a brojni humci, znam da je nedaleko i Woodhenge, dok neki britanci s kojima smo Frenki i ja popričali nemaju pojma o tome. A možda su baš oni daleki potomci nekog od druida. Ako i jesu, to nikada neće saznati.


Naposlijetku, kompleks se zatvara, žalimo za premalo vremena i ostavljamo ga s njegovim tajnama, onako nijemog, starog, tako tajanstvenog…


Vraćamo se svako svojem vremenskom stroju, jednako uzbuđeni i pod velikim dojmom, isto kao i kad smo ga ugledali prvi put uživo tog popodneva.


Vraćamo se nazad u stvarnost i jedina i najveća žudnja i želja, bez obzira na naše mašte, je da se što prije obojica vratimo svaki svojem domu, svojim anđelima.


(za naše obitelji: Dečki i curke, još malo! Pusa svima)

 

Goran Golub, nedjelja 09.02.2009., 03:12h, Basingstoke, (G3), England

ˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍˍ

…spirit in the sky…


kratki video:

You may also like...