Moja prva Australija, 13.–22.12.2010.

Na letu se doživi sve i svašta. Primjerice, nekoliko puta tokom putovanja pilot ponovi pozdrav „Dobro jutro!“. Ništa tu ne bi bilo neobi?no da tijelo ne govori o tome kako je možda vrijeme ve?ere, ili pak u najmanju ruku poslijepodnevne užine. Poslužuje se hrana malo ?udnih boja i izraženog mirisa, ali sasvim solidnog okusa. Zvukovi mlaznih motora jednoli?no gun?aju, pa je uz takvu melodiju vrlo lako usnuti (što nikako ne zna?i da je mogu?e i pošteno zaspati). Kad se promatra Zemlja sa visine od 11.000 m gradovi izgledaju poput mnoštva p?elica sa žutim svjetlima koje kao da nekako miruju u svojim raznovrsnim košnicama. Svako malo sakriju ih gusti oblaci podsje?aju?i na pjenušavu, tek pripremljenu toplu kupku. Eh, ta topla kupka. Razmišljali smo o njoj tokom leta, ali ipak nas je razveselilo i blago osvježavanje vodom u sku?enosti prostora avionskog toaleta.Nakon tog dugog i iscrpljuju?eg leta napokon smo prizemljili na aerodrom Tullamarine u Melbourneu. Izmoreni i pomalo zbunjeni krenuli smo kroz izlazni tunel i dalje kroz hodnike u potragu za našom prtljagom. Vrlo brzo stigli smo do prvih grani?nih policajaca koji su od nas odmah zatražili putovnice na pregled. Tu smo dobili pe?ate s datumom ulaska, a dalje smo mogli nastaviti stazom ome?enom stupi?ima koji su me?usobno povezani plasti?nim trakama – staza izgleda kao neka vrsta ceste za pješake. Ubrzo stižemo do druge kontrole. Tu nam provjeravaju ru?nu prtljagu i sve skupa prolazi kroz razli?ite rendgene. Primje?ujem kako su svi službenici predani svom poslu i kako kontroliraju i najmanju sitnicu. Naravno i tu smo dobro prošli tako da ve? pomalo opušteniji kre?emo prema širokom hodniku. Nakon par metara zaustavlja nas tre?a kontrola i mla?i službenik po?inje preispitivanje o razlozima našeg dolaska, o vremenu koje ?emo provesti u Australiji, što sve imamo u prtljazi i što nemamo, a ?ovjek voli pri?ati i pri?ati… Kad je napokon shvatio da su naše namjere sasvim ?iste, uljudno se zahvalio na strpljenju i uputio nas je dalje prema traci gdje možemo do?ekati i preuzeti naše putne torbe s kota?i?ima. To smo i u?inili, ali dalje smo prema izlazu obavezni pro?i kroz još jednu cestu za pješake, gdje nas opet do?ekuje nekoliko carinskih službenika, ovog puta potpomognutih sa dva psa. ?im smo im se približili ?etveronožna životinja po?ela se vrpoljiti oko mene i nekako je nervozno davala znakove svojoj gospodarici. Zastao sam potpuno zbunjen i uz smiješak nedužno slegnuo ramenima. Na zahtjev službenice spustio sam i otvorio ruksak, a pas je odmah zavukao njušku u pretinac ruksaka. Unutra su se nalazili vo?ni bomboni koje smo dobili u avionu. Naravno, to je bila humoristi?na scena, ali priznajem da su mi u tim trenucima razli?ite misli prolazile glavom. Tek sam tada shvatio da mi se ruksak ve?inu vremena nalazio u gornjem pretincu aviona i bilo tko mi je mogao nešto podmetnuti. Krenuli smo dalje i kad smo ve? bili pred samim izlazom prišao nam je gospodin sa slušalicama „omotanim“ oko glave i zamolio nas da predamo potvrdu o boravku. Sre?om te potvrde ispunili smo još u avionu i sve na njima je odgovaralo, pa smo napokon mogli napustiti carinsku zonu aerodroma.

Kad su se otvorila velika staklena vrata i kad smo stupili na Australsko tlo shvatio sam da je jutro. Predivno sun?ano jutro na drugom kontinentu, na drugom kraju svijeta. Isto tako shvatio sam da smo jako, jako udaljeni od naših domova i naših najmilijih. Nasre?u, prije nego je zavladala nostalgija za domom prozvao nas je naš doma?in u tu?ini vl? Josip Vranješ. Taj susret istinski nas je obradovao i nakon kratkog pozdrava krenuli smo prema parkiralištu aerodroma. ?im smo izašli na cestu ugledao sam stotine žutih taxi vozila. Svi kao jedan. Kao da se prizor ponavlja. Vožnja automobilom do našeg kona?nog odredišta ne bi bila nimalo neobi?na da se ne vozi lijevom stranom ceste, da voza?i ne sjede na desnom sjedalu u automobilima i da sve nije potpuno suprotno od europskih pravila vožnje. Usput smo promatrali dio grada i polako se prilago?avali sasvim novoj okolini. Moram priznati da koliko god se ?ovjek informirao i pripremao za ovakve stvari, uvijek se može iznenaditi mnoštvom nepoznanica. Tako smo tokom prvog dana u Australiji nastojali ?im više saznati o svemu, a u tome nam je istinski pomagao vl? Josip koji posljednjih 20 godina kao duhovni pastir živi i radi u Hrvatskoj katoli?koj misiji u Melbourneu. Vl? Josip je ?ovjek koji ne samo da pridonosi životu i radu sa hrvatima u Australiji nego uvijek prikuplja pomo? za hrvate u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. U tome se posebice istaknuo u najtežim ratnim danima, kada su mnogi drugi možda okretali le?a. Zaista ?ovjek velikog srca i ljubavi prema domovini. Izmjenjuju?i tako mnoge pri?e i dogodovštine, te planiraju?i stvari koje nas još obvezuju priveli smo prvi dan kraju i krenuli na zasluženi odmor.

Drugog dana ujutro stigla su zvona sa ostalom pripadaju?om opremom – ujedno i glavni razlozi našeg dolaska. Tako?er su pristigli elektri?ar Nikola i strojobravar Marko, ljudi koji žive u okolici Melbournea, a došli su nam pomo?i prilikom montaže. Vrlo brzo organizirali smo posao i sve je krenulo u najboljem redu. Tri zvona težine 450, 250 i 160 kg trebalo je postaviti izme?u dva betonska stupa, tako da se nesmetano mogu njihati i svoju glazbu širiti u okolicu crkve. Budu?i da se radovi izvode na cca. 7 m visine, dopremljene su i dvije gradilišne dizalice pomo?u kojih se podizala sva oprema i koje su ujedno služile za montažu. Kad su postavljene prve plo?e za oslonac jarma, uz pomo? auto dizalice podignuto je najmanje zvono. Ru?no smo ga pokrenuli i … Melbourne je zazvonio! U tom trenutku mogla se vidjeti radost prisutnih, a isto tako osjetiti i naš ponos. Kasnije tokom dana postavili smo i pozvonili sa srednjim zvonom i izvršili pripremu za elektrifikaciju. Slijede?e jutro krenuli smo sa ostalim radovima, pa je vrlo brzo postavljeno i veliko zvono. Boje?i se najavljene kiše radove smo nastojali ?im prije privesti kraju. Sve planirano završili smo prije zalaska sunca i sva tri zvona spremno su ?ekala nedjelju i dolazak vjernika na svetu misu.

Kako ne bi smo uzalud potrošili slobodno vrijeme pobrinuo se gospodin Ante Malovan. Naime, Ante nas je u subotu povezao u razgledavanje grada. Melbourne je glavni grad australske pokrajine Victorije i drugi najve?i grad u državi. Bio je glavni grad Australije od 1901. do 1927. Grad je nastao 1835. godine zbog nedostatka prostora u pokrajini Tasmaniji. Smješten je na jugu Australije, na morskom zaljevu Port Phillip Spomenuti zaljev je gotovo potpuno zatvoren, tako da je vrlo pogodna luka. Kroz grad te?e nekoliko rijeka. Najvažnija je Yarra u koju se ulijevaju manji tokovi Moonee Ponds Creek, Merri Creek, Darebin Creek i Plenty River. Rijeka Yarra na uš?u ?ini manji estuarij u kojem je smještena gradska luka. U zale?u grada postoje planine koji su južni po?etak Velikog razvodnog gorja koje se proteže preko cijele isto?ne Australije. Najvažnije planine u blizini grada su Dandenong Ranges i Yarra Ranges. Klima je umjerena oceanska. Relativno je hladnija od ostatka Australije. Grad je prepunom zelenih parkova, tako da se i ne dobiva osje?aj velikog grada.

Od znamenitosti smo vidjeli uli?nu stazu na kojoj se vozi Velika nagrada Australije. Staza je smještena oko jezera u Albert Parku, samo par kilometara od centra grada. Koristi se jednom godišnje kao F1 staza. Od kada se 1996. godine VN Australije premjestila u Melbourne, staza je nekoliko puta dotjeravana. U gradu smo posjetili i trgova?ki centar na kojemu se može prona?i raznovrsnih stvari, a mi smo isti iskoristili za kupnju suvenira. Poslije smo se zaustavili u jednom parku koji služi kao dje?je igralište, te kao mjesto za okupljanje obitelji. Uz jezerce pored parka nalaze se ku?ice sa stolovima i klupama, a ima i nekoliko roštilja za pripremu jela. Tu smo „upoznali“ i Crnu labudicu – veliku vodenu pticu crnog perja i jarko crvenog kljuna, koja je uglavnom rasprostranjena u podru?ju jugoisto?ne i jugozapadne Australije. Njezini mladunci sivo-sme?e boje bezbrižno su odmarali na zelenoj travi. Pažnju su im tek uspjela odvratiti radoznala djeca koja su im bacala komadi?e kruha.

Kasnije toga dana posjetili smo i Hrvatski dom (Croatian house). Na pro?elju spomenute gra?evine nalazi se velika hrvatska šahovnica, a na dva jarbola ispred zgrade vijore se hrvatske zastave, dok se australska zastava nalazi u sredini. Staklena ulazna vrata ukrašavaju još dvije šahovnice. Kad se ulazi u dom ?ovjek s poštovanjem može promatrati slike i biste poznatih osoba koje su obilježavale hrvatsku povijest. Tu se vidi ponos hrvatskih ljudi koji nikad ne zaboravljaju svoju prošlost i s koliko ljubavi se poštuje domovina, stvarna domovina. Ugodnu atmosferu i druženje pospješuje i glazba hrvatskih izvo?a?a.

Stiglo je i nedjeljno jutro. Vjetar je sve više navla?io guste crne oblake. Pomalo neobi?no za ljeto u Australiji. Prema pri?ama ljudi u proteklih 20-ak godina nije palo toliko kiše kao u protekla tri tjedna. Zato je i sve zeleno. No, mi se zbog toga i nismo previše bunili, budu?i da nam radi same prilagodbe ovakvo vrijeme više odgovara. Vjernici su se po?eli okupljati za po?etak svete mise. Pomalo iznena?eni ljudi zastajali su pred novo postavljenim zvonima, pa su se dalje nekako s nevjericom upu?ivali u crkvu. Crkva je posve?ena svetom Leopoldu Bogdanu Mandi?u, a zbog svoje umjetni?ke ljepote prozvana je „Oaza svetosti i svjetlosti“. S pravom nosi to ime. Sve u crkvi je sjedinjeno u jedinstveni kompozicijski red i sklad. Prostor u crkvi i oko nje u cijelosti je oblikovala skupina hrvatskih umjetnika kao što su; Petar Bariši? (iz Vrlike odnosno iz Zagreba) opisuje crkveni namještaj ili razmještaj sa desetak crkvenih rekvizita i simbola koje je sam dizajnirao: svetohranište, monstranca, oltar, oltarni križ, svije?njak, ambon, krstionice, Kipovi Kristova Raspe?a od aluminija i Sv. Leopolda Bogdana Mandi?a itd., Josip Botteri Dini (z Splita) ima oko 20 umjetni?kih površina ili ploha: iz Biblije, iz Povijesti hrvatske duhovnosti i iz Pohvala stvorenja Stvoritelju, Ante Mamuša (iz Bu?i?a kod Novoga Travnika) izradio je veliki Krista na križu od bojanoga drveta, Kuzma Kova?i? izradio je Gospin bron?ani kip, smješten izme?u pokrajnje kapelice i glavnoga prostora crkve, Vatroslav Kuliš (iz Vidoša) izradio je figurativni mozaik u pokrajnjoj kapelici: Isus smiruje oluju na moru i na drugoj strani crkve Isus izlazi iz groba, Zlatan Vrkljan (iz Zagreba) autor je slike Posljednja ve?era, ulje na platnu, Charles Billich (rodom iz Lovrana, živi i radi kao slikar u Australiji) izradio je ?etrnaest križnih postaja i Kristovo Uskrsnu?e, ulje na platnu…

Misno slavlje je uz vl? Josipa predvodio vl? Velimir Tomi? (ro?en u Vukovaru, odrastao u dolini Neretve -Gabela Polje), sve?enik misionar na službi u Tanzaniji. ?ovjek koji je svoj život posvetio siromašnim ljudima u dalekim afri?kim zemljama. ?ovjek vedra duha, prepun zanimljivih pri?a i doživljaja iz svog života provedenog u Africi (izme?u ostalog uspeo se na Kilimanjaro, to?nije na najviši vrh Uhuru 5895 m). Crkva je bila ispunjena. Od 900 sjede?ih mjesta sva su bila zauzeta. Ako se tomu doda da su svi vjernici ujedno hrvatskoga podrijetla iz nekoliko doseljeni?kih valova, da se sve odvija na hrvatskom jeziku kao u Zagrebu, Varaždinu ili u Novom Marofu, onda je doista sav svijet jedno globalno selo. Ali ima ipak nešto „ostavljeno, a nepreboljeno“. Moglo se to dobro prepoznati na kraju mise. Zazvonila su zvona. Glas zvona svojom je misti?nom snagom pokrenuo lavine osje?aja. Suze. Sje?anja. ?ežnja. Ljudi kao da su govorili; Mi smo stranci, furešte, na ovome svijetu, s jednog kraja na protivni kraj, dok ne prispijemo u vje?nu domovinu! U tim trenucima može se prepoznati koliko ?ovjeku koji se nalazi u bijelome svijetu stvarno nedostaje domovina. Hrvatska. Stoga smo bili iznimno ponosni i sretni što smo postavom ovih zvona barem djelomi?no približili naš dio Hrvatske, i što smo na neki na?in ostavili dio sebe na tako dalekom dijelu kugle zemaljske.

Ponedjeljak smo proveli ponovno u društvu gospodina Ante Malovan (hvala Ante na strpljivosti i informacijama koje ste nam davali). Ante nam je danas odlu?io pokazati plantažu vo?a kod svog kuma u gradi?u Shepparton, cca. 200 km sjeveroisto?no od Melbournea. Kako bi smo izbjegli gužve na prometnicama krenuli smo rano ujutro. Priroda i prostranstva koja se susre?u nakon što se napuste dijelovi Melbournea su zaista fascinantni. Ti dijelovi obiluju razli?itim biljnim i životinjskim vrstama kojih nema nigdje drugdje u svijetu. Razlog tome je odvojenost Australije od drugih dijelova svijeta. Još uvijek se u divljini može na?i velik broj prethistorijskih biljaka. U posljednjih 200 godina poljoprivreda je uništila brojna prirodna staništa, a pošasti poput lisica i ze?eva uzrokovale su izumiranje nekih endemskih vrsta. Australija se danas na temelju znanstvenih ?injenica i postoje?ih zakonskih odredbi uspješno bori s ovim problemima. Australci brinu o svom jedinstvenom okolišu.

Poslije otprilike 120 kilometara zaustavljamo se u gradi?u Nagambie. Tik uz glavnu ulicu prekrasnog gradi?a nalazi se jezero Nagambie Lake. Podru?je u okolici grada zasa?eno je vinogradima i vo?njacima, a blizina jezera privla?i turiste i brojne zaljubljenike u prirodu. U jednom od restorana odlu?ili smo doru?kovati, a ponu?eno nam je jelo iz doma?e kuhinje; pe?ena jaja sa slaninom i prepe?enim tostom, prava muška hrana za još dosta rano doba dana. Nakon kratkog razgledavanja, nastavljamo autocestom koja je još djelomi?no u izgradnji. Uz cestu se nalazi poneko parkiralište sa roštiljima, na kojima se mogu odmoriti voza?i, te si usput sami pripremiti jelo.

Stižemo u Shepparton. Gradi? je smješten na poplavnom podru?ju rijeke Goulburn River. Nekada su se na podru?ju grada nalazili prijelazi za ovce, sve dok se kasnije nije formirao u željezni?ki grad. Danas je poznat po poljoprivredi i proizvodnji, kao i po centru za navodnjavanje tzv. Goulburn Valley irrigation system, jedan od najve?ih centara navodnjavanja u Australiji. Saznali smo i da svaka farma ili plantaža mora otkupljivati vodu za napajanje stoke, odnosno navodnjavanje zemlje i vo?aka. Sustav dozvoljava korištenje odre?enih koli?ina vode, a sve je regulirano prema potrebama korisnika. Plantaža g. Ivana proteže se na ogromnom podru?ju, od nekoliko kvadratnih kilometara. Nasad ?ine razli?ite vo?ke, a prevladavaju marelice, kruške i jabuke. Na našu sre?u sada je sezona marelica i taman je vrijeme berbe. Nakon što smo razgledali, odnosno automobilom se provozili po ve?em dijelu plantaže, doma?in Ivo je podijelio je vre?ice koje smo napunili svježim marelicama. Razgledali smo i veliki hangar koji služi kao garaža za poljoprivredna vozila (nabrojao sam 14 traktora, 2 bera?a, puno drugih priklju?aka razli?itih namjena…), a ujedno služi i kao privremeno spremište za pojedine plodove. Kad se plodovi uberu stavljaju se u posebne sanduke i dalje se distribuiraju diljem cijele Australije. Bera?i koji dolaze tokom sezone ve?inom su unajmljeni radnici, odnosno privatne tvrtke koje se bave tim poslom. Sve ostale poslove na plantaži radi gospodin Ivan uz pomo? svog sina i nekolicine stalno zaposlenih ljudi. Rade cijele godine, ali kako vele obi?no im se trud isplati.

Nakon ugodnog druženja napuštamo plantažu i povratak odlu?ujemo napraviti okolnim putem, kroz slabo naseljeni dio australskih predjela. Tako pratimo tok rijeke Goulburn River i prolazimo kroz gradi? Murchison, te nastavljamo ve?inom surovim predjelima. Uz cestu se nalaze znakovi koji obavještavaju o mogu?oj prisutnosti klokana, ali nažalost nismo ih uspjeli primijetiti. Klokani (Macropodidae) su porodica iz reda Diprodontia, i svakako su, uz koale, najpoznatiji tobol?ari i tipi?ni predstavnici životinja Australije. Upadljiva osobina gotovo svih vrsta su izraženo veliki stražnji udovi, zna?ajno ve?i od prednjih. Rep im je duga?ak, miši?av i naj?eš?e obrastao dlakom, a životinje ga koriste kao oslonac, gotovo kao petu nogu, ili za održavanje ravnoteže. Glava im je relativno mala i izdužena s velikim ušima. Ženke klokana imaju dobro razvijen tobolac s otvorom prema naprijed u kojem se nalaze ?etiri dojke. Ženka na svijet donosi samo jedno (vrlo rijetko dva) mladun?e. Kod mnogih vrsta dolazi do “odgo?enog ko?enja”: neposredno nakon što okoti jedno mladun?e, ženka se ponovo pari. No taj embrio “miruje” dok prethodni mladunac definitivno ne napusti tobolac. Tek tada se dalje razvija i dolazi na svijet. Smisao toga bi mogao biti da, ako u surovom okolišu mladunac ugine ili ga majka iz nekog razloga mora napustiti, novi mladunac može vrlo brzo do?i na svijet. Op?enito, oni su aktivniji no?u, no neke se jedinke mogu sresti i po danu. Kao što sam spomenuo nismo bili te sre?e. U nekoliko navrata vozimo se makadamskim putovima, što me je istinski veselilo jer se na takvim dijelovima tek doživi sva ljepote prirode, a ujedno i uvidi surovost okoline. Dolazimo ponovno do jezera Nagambie Lake, ali ovaj put sa druge strane obale. Tu smo se kratko zaustavili kako bi smo vidjeli ure?enu stazu za utrke kajakaša, te nastavili preko mosta prema gradi?u Nagambie gdje smo napravili pauzu uz ru?ak. Povratak u Melbourne nastavili smo ve? nam poznatom dionicom autoceste M31, stigavši tako u gradsku gužvu i prometni zastoj.

Ve?ernje druženje nastavili smo kod gospodina Zlatka i njegove supruge Luce, a pridružila nam se i naša „susjeda“ rodom iz Novog Marofa gospo?a Štefanija. Uz razgovore o hrvatsko-australskim doga?ajima u posljednje vrijeme priveli smo još jedan vrlo zanimljiv dan kraju.

U utorak smo još prepri?avali dojmove od prijašnjeg dana, kad je po nas stigao gospodin Hrvoje. Naime, Hrvoje je odlu?io pripremiti Steak (gove?i odrezak) i tako nas je odmah pridobio u svoj obiteljski dom. Tako smo uskoro na terasi uz roštilj pijuckali vrhunsko crno vino i uživali u društvu Hrvojeve supruge, dvoje djece i prijatelja Rudija. Hrvoje je ?ovjek koji na razli?ite na?ine uvelike pomagao prilikom gradnje Hrvatskog katoli?kog centra u Melbourneu, pa se tako i ovaj put pobrinuo da zvona i ostala oprema stignu na vrijeme i da sve savršeno odgovara. Poslije izvanrednog ru?ka i prijateljskog druženja po?aš?eni smo svaki sa dvije boce vrhunskog vina, a koje smo odlu?ili podijeliti sa svojim najbližima (kod ku?e u Hrvatskoj). Što re?i nego iskreno hvala Hrvoje za sve u?injeno!

Došlo je i vrijeme povratka ku?ama. Srijeda. Još smo par sat proveli u društvu sve?enika koji su došli kod vl? Josipa u ispomo? pri ispovijedanjima. Pomalo nas je hvatala lagana nervoza i ve? smo s nestrpljenjem iš?ekivali odlazak na aerodrom. Tješili smo se spoznajom da ?emo krenuti u srijedu popodne, a planirani dolazak nam je u ?etvrtak ujutro. Naime, zbog vremenske razlike od (minus) 10 sati to uistinu ispada tako, iako je potrebno na putovanje ponovno potrošiti dugih 30-ak sati. Pozdravili smo sve prisutne i nekako teška srca napustili drage, novoste?ene prijatelje. Ali ipak obe?ali smo jedni drugima da ?emo, ukoliko se ukaže bilo kakva prilika, susresti se na nekom od kontinenata – nije važno na kojem!

Na kraju, još mogu samo zahvaliti svima koje sam spominjao u gore navedenom tekstu, na svemu što su u?inili za nas tokom vremena provedenog u Australiji.
Hvala stricu-vujcu Joci koji je bio pravi suputnik i radni kolega. Hvala i svima koji su me ohrabrivali i veselili se ovom našem putovanju (roditeljima, sestrama, rodbini i svim prijateljima…). Hvala Tomiju i Frenkiju na nezaboravnom ispra?aju i ponovnom do?eku.

Posebno hvala mojoj obitelji: Ivani, Davidu i Klari kojima sam planiraju?i i borave?i na ovome putovanju sigurno uskratio mnoge zajedni?ke trenutke, i koji su me ponovno do?ekali sa velikom ljubavlju i radoš?u!

Ova „avantura“ u meni je otvorila dvije spoznaje; o tome kako se mnoge „nezamislive“ stvari u životu vrlo lako dogode, i kako je svijet ustvari malen, ali može biti i jako velik – ovisno o tome gdje se nalazi i koliko se voli HRVATSKA!

Ivan Bosilj, Cvajta