Križanje putova – Moj pogled na 2010.

retrospektiva-frenki2

Ni sam ne znam zašto sam se odlučio na opis protekle 2010 godine. Želja da „izbacim“ to iz sebe u pisanom obliku jača je od svih razumnih objašnjenja da to ne trebam napraviti. Zbog toga, eto, dijelim svoje misli sa Vama.

Možda nekome prijeloman dio u nečemu započinje početkom upuštanja u neku radnju, no meni je sve započelo malo kasnije tj. 2010. Kalendarski imam neke, po nekim interpretacijama,  „trofeje“ već od 2-3 godine prije. No, ja na to imam sasvim drugačiji pogled i za mene ne postoji riječ „trofej“. Glupost je vjerovati u to i duboko sam uvjeren u loše nuspojave, ako baš hoćete i kobne posljedice hobija kojeg prije deklarira riječ fobija. Dakle, ja zagovaram zdrav pristup ovim našim aktivnostima objedinjenim kroz PK Črne Mambe.

Možda sad netko ne kuži o čemu pišem, možda i nije na meni kao nekompetentnoj osobi ( čitaj – sa malo planinarskog iskustva ) da razglabam o toj temi, ali svatko ima pravo na svoj pogled – pa tako i ja. Prije svega, moju pripadnost ovom klubu temeljim na jednostavnoj i za mene glavnoj misli vodilji kroz bespuća prirode, a to je prijateljstvo i timski rad. Bezuvjetno povjerenje u nekoliko osoba potaknulo me na ovaj trnovit put davanja i primanja. Zašto trnovit?

Svakodnevne obaveze, profesija i obitelj, naravno, imaju prednost pred svim ostalim stvarima u životu. Ako nije tako onda ste ili glupi i ludi ili neki totalni frik. No, ponekad moramo žrtvovati dio sebe da bi primili dio drugoga. I nikada, barem ja osobno, ne očekujem da dobijem nešto ako usput ne dajem i to nesebično.
Ponekad je prokleto teško objasniti ženi da idem na izlet, a nema me doma matematički rečeno – 5 dana u tjednu. Ponekad je prokleto teško i Mambama reći da ne idem na izlet jer taman,eto, klinci popustili u školi. Lome se tada koplja u meni. Na jednom piše familija, a na drugom – zov planine.

Proteklu godinu svakako najveće dostignuće meni osobno predstavlja Vukovar. Predivna velebna izvedba nas dvanaestorice prijatelja, koja me definitivno još više učvrstila u mojoj ljubavi prema Domovini ali i odbojnosti prema nepravdi. Doživjeti put biciklom prema Vukovaru, gradu heroju, ispunjava me ponosom i ne mogu pretočiti sve te misli, sve te trnce, sve suze na papir. Bilo bi to i nepravedno prema našim istinskim junacima koji vape za tišinom. I koje svaka nepravda ponovno ubija. Kao da nije bilo dosta jedanput…. ej Hrvatski narode, mnogo je dvoličnosti u Tebi…

Nakon Vukovara upadamo u neko stanje melankolije po pitanju aktivnosti. Početna euforija naglo nestaje i sve podsjeća na prvi dan Nove godine kad ulice pune smeća asociraju na ljudsku sklonost pretjeranim masovnim izljevima gluposti nakon koje se osjećaju bijedno i bolesno. Tako i mi. Izgubismo se u nekoj crnoj rupi. Da li smo se toliko potrošili da nam je bilo dosta?
Bilo je to vrlo sebično od nas svih članova prema Dariju i Tomiju. Ja sam odlučio nakon toga ili prekinuti ili krenuti dalje. Jer, primili smo predivan dar, predivan izlet, a dali smo tako malo u zamjenu. Iskreno, da nije bilo njih, Vukovara ( barem u ovom bike obliku ) ne bi bilo.

Pošto smo zasukali rukave, na sugestije Tomija i Daria, Cvajo i ja organiziramo izlet za Mambiće. I tu je sve počelo. Možda zvuči glupo ali tek tu započinje moje članstvo u PK Črne Mambe. I nek zvuči kak hoće, ja od te istine ne bježim. I samo aktiviranje Cvajte koji je istinska veličina kao čovjek daje mi nezamislivi polet za dalje, za budućnost kako „Mambić projekta“ tako i glavnih aktivnosti u klubu. Nadalje, zaredali su izleti za najmlađe ali i izleti starijih članova. Osjetila se sreća. Osjetilo se zadovoljstvo. Osjetila se nada u budućnost…

Konačni šlag na tortu zaokružen je Božićnim Velebitom, najtežim ispitom za autora ovih redaka. Istina, pripreme su bile kontinuirane i ciljale su samo u jednom smjeru. Psihofizička spremnost. Svaki Kalnik, svaka Ivančica, svaki korak u prirodi imao je beskonačnu vrijednost u najtežim uvjetima na vrlo teškoj stazi podno Liburnije prema Vaganskom vrhu. Zaista teška staza. Zaista opasni uvjeti. No, naučio sam na toj stazi mnoge velike stvari. I nosim ih duboko u sebi. Za sva buduća iskušenja. Vjerujte, ponosan sam na sudjelovanje u ovom Božićnom pohodu. Bor je ostao na 1642 mnv. To je činjenica…

I na kraju, moj pogled u budućnost. Pošto je 2010 po mnogočemu bila prijelomna godina, odlučio sam neke stvari istjerati na vidjelo. Baciti karte na stol…

Govorim u svoje ime:

  • aktivno sudjelovati na izletu i pokušati dati maximum
  • ne idem na izlet ako nisam psihofizički spreman, ako nemam adekvatnu opremu jer samim time postajem uteg ostalim članovima te ih direktno ugrožavam (znači: misliti da jesam spreman i biti svjestan da jesam spreman dvije su različite galaksije)
  • pokušati biti od koristi u stvaranju izleta, realizaciji završetka (tekst, slike…) izleta, te samim time rasteretiti ionako opterećene predsjednika i tajnika. (Iizuzetno puno privatnog vremena odlazi na stvaranje npr. videa dok mi ostali čekamo – „kad bude video, slike ili tekst“ – a lijepo je imati reprezentativne stranice, ruku na srce – hvala Tomiju)
  • tijekom izleta spreman prihvatiti sugestije iskusnijih, te bez obzira na bolnost trenutka shvatiti da je to najbolje za cjelokupni team ( npr. Dario na nekom opasnom izletu odluči da Goran, Cvajta i ja ostajemo u pl. domu jer vidi da patimo od nedostatka snage, a ostatak nastavlja prema vrhu)
  • dobro se informirati kud se ide, kakve su opasnosti, koja očekivanja i zadaće mene kao člana
  • nabaviti penjačku opremu (pojas,kaciga,uže, karabineri itd.), naučiti koristiti opremu i pokušati svladati potrebne tehnike prije zime 2011. (zimski izleti )
  • odazivati se izletima maksimalno koliko je to moguće ( znači – i jedan sitni mali Kalnik sa pravim ljudima znači isto koliko i Velebit ili Alpe – nema tu ciljanja samo na „kapitalce“)
  • na izletima za Mambiće kontrola terena dan prije, maksimalna predanost, oči na „leđima“, mogućnost odustajanja, a sve u svrhu sigurnosti djece
  • isprika za sve loše poteze prema Vama, drage moje Mambe

Evo, to bi bilo to uglavnom, uz nadu da ćemo se još družiti obasjani planinskim suncem, šibani senjskom burom i nošeni mirisima stijena najljepše Vas pozdravljam…

 

Frenki

You may also like...