Avantoura Velebit 2006. – ARHIVA

Mi jednostavno stvaramo tradicije, nova pravila i običaje, pa smo tako ve treći put krenuli na višednevni obilazak Velebita.

 

Pravilo postaje da redovito na taj obilazak odlazimo Toomy i ja i da nam se pridružuje treći član. Nakon Jurija i Ljubija ove godine je počasni gost bio Rajac i izdržao je sve torture koje smo mu pripremili.

Već sada počinje izbor za treću osobu 2007. godine, a taj status mora se pošteno zaraditi svojim odnosom prema ovakvom načinu života.

 

Za ovaj izlet odabrana je dionica od Oltara kod Senja do Baških Oštarija, ali ovaj put van uobičajenih planinarskih ruta, tako da u pet dana na tim stazama nismo sreli ni jednog planinara.

 

Nakon detaljno isplanirane rute i opreme na put smo krenuli u ponedjeljak, 11.06. u 04 : 00 ujutro iz Varaždina, zajedno sa radnom snagom poduzeća Ceste iz Varaždina.

 

Nakon toga slijedi mukotrpni put od Bakra do Oltara (autostop, autobusi, plaćanje prijevoza osobnim automobilom), te napuštanje civilizacije oko podneva.

 

Na leđima lagan ruksak od cca. 30  tak kilograma, a pred nama 80tak kilometara potpune divljine.

 

A sad kako je to bilo u tih naših pet dana.

 

Prvi dan prolazimo preko Zavižana (2 x Karlovačko i ručak) i stižemo do Rossijeve kolibe u kojoj zbog hladnoće i bure ložimo vatru. Spavamo na ne baš udobnim daskama, ali ipak bezbrižno i dobro.

 

Naše prvo jutro na Velebitu započinjemo Toomijevim doručkom (svi Toomijevi obroci u pravilu se razlikuju od normalnih obroka), te obilazimo strogi rezervat prirode Rožanske kukove i to stazom koja se više ne markira i ne koristi previše. Tu se pokušavamo spustiti do jame Varnjače, ali zbog obilnog snijega ne uspijevamo doći do samog dna.

 

Vraćamo se na Premužićevu stazu, tovarimo ruksake na leđa i krećemo put prelijepog kraškog polja  Velikog Lubenovca.

 

Put Lubenovca krećemo preko Krajačevog kuka (1659 m) s kojega se pruža prelijepi pogled na more, Lubenovac i Veliki Kozjak koji se nadvio sa druge strane iznad Lubenovca.

 

Na Lubenovcu je nekad bilo lijepo planinarsko sklonište, ali je nažalost izgorjelo prije nekoliko godina i do danas nije obnovljeno. Iz tog razloga ja i Rajac podižemo šator dok nam Toomy sprema ručak. Poslijepodne se Črne Mambe (Rajac čuva logor) odlučuju za osvajanje jednog od dva markirana vrha Hajdučkih kukova (1649 m). Do tog vrha prolazimo totalnom divljinom, te na vrhu spoznajemo da su ove godine na vrhu prije nas bile samo četiri osobe.

 

Vraćamo se u logor pogledom tražeći neke određene životinje, ali na našu nesreću, ili sreću   ništa.

 

Treći dan započinjemo usponom na Veliki Kozjak (1629 m) i nakon toga krećemo put udoline Štirovača poznate po bujnim šumama. Taj dan pamtimo i po jednom izgubljenom Nijemcu, koji je lutajući po šumskim cestama Velebita zalutao tražeći jedan vrh. A mi smo našli žrtvu koja je na sreću imala pivu koju je ova ekspedicija popila sa velikim zadovoljstvom. Nakon toga dolazimo na prijevoj Mrkvište, gdje se je jedna lugarnica prenamijenila u planinarski dom i tu imamo drugo pozitivno iznenađenje. Dvije gospođe iz HPD-a Zavižan iz Senja pripremile su za radnike koji su čistili okoliš doma jaja sa špekom. Ispostavilo se da je jedan od te dvojice vegetarijanac, a drugi nije bio spreman za jelo, pa su jaja ponuđena nama. I nismo odbili (još jednom hvala gospođi Ani i njenoj kolegici).

 

U Štirovaći postoji stalan izvor pitke vode, te ga koristimo da obnovimo naše zalihe pitke vode, a i za jedno temeljito pranje od glave do pete.

 

Želeći smanjiti malo planinarenje u četvrtak odlučujemo produžiti prema Šatorini te dolazimo do Borovačkog padeža. To je jedna prekrasna livada na rubu borove šume, a na njoj kućica iz snova sa svježe podšišanom travom. Tu postavljamo šator, večeramo i odlazimo na rano spavanje (slijedi buđenje u pola est).

 

U četvrtak osvajamo najviši vrh Srednjeg Velebita  Šatorinu (1622 m) i spuštamo se preko Matijević brijega na pakleno vruću južnu stranu Velebita i Premužićevu stazu. Ponovno nalazimo izvor pitke vode  Korita i ponovno slijedi pranje (čisti i uredni).

 

Tako čisti i uredni iznenadili smo i poskoka koji je nakon što smo izvadili digitalce da ga slikamo nasrnuo na Toomija koji mu je ipak izmakao.

 

Za popodne ostavljamo uspon na Budakovo brdo (1312 m), te se častimo pivicama koje su u torbi bile četiri dana i čijem iskušenju smo uspješno odolijevali do savladavanja najtežih iskušenja u četvrtak.

 

U podnožju Budakovog brda i nadomak Bačić kuka prije postavljanja šatora čujemo lom u šumi i glasanje medvjedice koja je svojom rikom upozoravala mlade o našem prisustvu. S malom dozom straha ipak kampiramo na tom mjestu, nekih 50  tak metara dalje od pojavljivanja medvjeda.

 

I budimo se ivi. Bačić kuk osvajamo u petak prije 8 h, produžujemo do doma u Ravnom Dabru gdje slijedi okrepa uz pivo, Toomijev ručak i kao desert kuhanu teletinu, kojom nas časti domar Mile Prpić.

 

Slijedi još nekih tri sata i evo nas kod Prpe. I tu završava na prvi dio ekspedicije. Još uvijek ne možemo vjerovati da je iza nas pet dana divljine i uživanja u prostranstvima Velebita.

 

Do iduće godine.

 

U subotu sa drugim dijelom naše ekipe krećemo na Zrmanju. A o Zrmanji ne želim pisati, jer nemam riječi za njene ljepote. Pogledajte slike u galeriji pa sami stvorite svoju sliku ove rijeke.

 

Za one kojima nabrajanje ovih mjesta i vrhova ne znači mnogo mogu samo rei da je ovo jedno fantastično iskustvo koje bi svi trebali iskušati. Bar u jednoj manjoj mjeri.

 

Uostalom slike govore mnogo i o tome…

[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5174304791317965857]

You may also like...