Zakaj sam Črna mamba ! – ARHIVA

Ekstremisti, Sekta, Divljaci, čudaci???… Ma, neeee!!!!

Črne mambe su zapravo samo ‘nakupina’ (zapravo, zadruga) malo čudnijih (za neke) ljudi koja je naučila cijeniti svijet oko sebe i uživati u onome to ih okružuje, odnosno biti konzumenti delicija koje priroda nesebično nudi.

Možda naziv Črne mambe navodi ljude na krivo mišljenje, ali ovaj je naziv samo jedan od korisnih nusprodukata naših užarenih mozgova, gaseći žeđ jedne subotnje večeri, kad još nismo otkrili neke naše skrivene afinitete.

Među nama postoje male razlike, pa neki te svoje afinitete izražavaju jače, žešće, žustrije (Čvrglin, Tomi i slične pojave s dvije čačkalice koje rastu iz ruksaka prema zemlji), a neki rade to isto samo s malo blažim intenzitetom, dinamikom, žestinom, više turistički (pogodite ‘ko). No ima razlog! Nakupina od cca. 81000 grama (prema skali ‘sobnog digitalnog prevaranta’) pravilno raspoređenih i savršeno oblikovanih bi-, tri- i ostalih -cepsa ne može se tako brzo kretati tim divnim prostranstvima nagnutim najčešće ukoso prema gore, pod kutem između 45 i 90 stupnjeva (barem se tak čini), pa treba pomno birati destinacije na koje se uputi, a da ipak uspije nešto od onog gore spomenutog, pa poslije toga objavi kakav kvalitetan putopis i osjeća se bogatijim za još jedno iskustvo.

I tako se nakupina zvana Črne mambe uputila ovog vikenda na uvijek im drago odredite Ivančicu (ovog puta povodom Tomijeve obljetnice izlaska iz maternice, te svečanog rezanja pupčane vrpce). Naša, domaća planina koja nas je fascinirala već prilikom prvog posjeta, pa joj se uvijek rado vraćamo i ljeti i zimi, zbog predivnog pogleda na prostranstva koja smo donedavno promatrali samo iz žablje perspektive (kad smo se, slučajno spotaknuvši, našli ispod šanka).

Ovoga smo puta na Ivančicu krenuli s Ham Pokojca, a o putu do Ivančice moglo bi se napisati ovakvih 20 članaka. Moram priznati da sam obnovio neke svoje dugo nekorištene osjećaje koji su se izmjenjivali munjevitom brzinom u mojem ‘stalku za šešir i cvikere’ (šešir sam putem izgubil nekaj ne valja sa stalkom). Bilo je tu i bola i bijesa i jada i gladi, ali nakon 4 i još malo sata, uglavnom noćnog teturanja bez Kopflampe (lampa za glavu) sve se to pretvorilo u ponos, još jaču glad, žeđ dakako (za proizvodima iz mojeg malog podrumskog laboratorija). Pritom zahvaljujem mojim prijateljima (vjernim psima Čvrglinu i Tomiju), koji me nisu prepustili črnoj kmici, da me proždere k’o noćni obrok bez kruha i soli.

Malo stvari (osim seksa) može zamijeniti osjećaj topline koja dopire iz velike kalijeve peći u planinarskom domu, a trbusi puni pohanog zagrebačkog i gemišta

Dakle, ljudi evo poante: Ruksak na pleća, plosku vu žep, odi buš videl kak život je lep, pe brijegu buš hodil baš kakti zmaj, čul bu kak zvoni naš Horvacki ‘Kaj’!

P.S. Jadranka (ne cijenjena Tomijeva sestra, nego ona druga), nek ti bude žal kaj nisi došla, čekali smo te!

P.S.2 Pohvala prijateljima Črnih Mambi koji su se odvažili i došli s đipom na Ivančicu: Pegi (Črna Mamba), Prijatelji: Hrki, Tugo, Dado, Karlo.

P.S.3 Mala zamjerka domaru na Ivančici na ne baš gostoljubivom prijemu (opraštamo al’ ne zaboravljamo)

You may also like...