Sveti Ilija na Biokovu – postavljanje zvona

Anno Domini MMXV. Planina Biokovo, vrh Sveti Ilija. Vrh koji je uzdignut da ponosno gleda na hrvatsko more, priobalje i otoke Jadrana, ali isto tako pogledom seže na čitavo Zabiokovlje sve do susjedne Bosne i Hercegovine. Vrh koji je često pogo?en gromom i šiban orkanskom burom, pa stoga s punim pravom nosi ime sveca koji je „Podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima“…

Kako spojiti posao sa užitkom? Rekli bi mnogi da te dvije stvari nikako ne idu jedna drugoj uz bok i rijetko kome se pruži prilika za ostvarivanje takvog cilja … ili možda ipak … mislim da postoji jedan mali recept; treba vam samo posao koji volite (npr. da ste zvonar), trebaju vam i ljudi koji žele da im nabavite novo zvono (ekipa iz Baške Vode; fra Petar, g. Josko, sin Mate, g. G.V. i g. Radoslav…), te istinski heroji Čvrglin, Pegi i Tomi (op.a. ?itaj tri nau?nika) koji će vam spremno ponuditi leđa i pomOči nositi težak teret na jednu malu, malu uzvisinu od 1642 metra iznad razine mora. Kad već spominjem brojke; zvono je težilo 8 kg, ostala pripadaju?a oprema još dodatnih 20-ak kilograma …trebalo je nositi i alat, odnosno još dodatnih 6 kg, pa valja uračunati i standardu planinarsku opremu, piće i hranu …vjerujte, ruksaci su bili teški! Ali zato nam volje nije nedostajalo, čak naprotiv cijelim putem planirali smo moguće varijante obilaska masiva Biokova, ali ostavimo to za neko buduće vrijeme…

A vremenski uvjeti kao stvoreni za ovu misiju. Jutarnje sunce je nekako sramežljivo provirivalo kroz oblake koji su još samo koji sat prije nosili kišu. Lagana bura pomagala je rastjerivati sivilo iznad kamenitih stijena. Penju?i se, pogled često bježi prema svim tim igricama vjetra i oblaka, a osvrtanje pruža prekrasnu sliku plavog mora i uspavanih otoka, ma ?ista uživancija!

Dolaskom na vršni greben iz oblaka nam se nakratko pojavi kapelica svetog Ilije, pa onda opet nestane, pa ponovno proviri… baš kao da nas se srami. Ali tu je valjalo odraditi posao i za taj dio smo se dobro pripremili. Odmah smo se organizirali i odredili mjesto na zidu za postavu zvona. Ubrzo nakon toga akumulatorska bušilica je odra?ivala svoj zadatak, a ni konzola za ovješenje nije dugo ostala položena. Jaram i ležajevi kao da su sami znali gdje im je mjesto. Dodaj vijke, matice, gedoru, klju? za zatezanje… sve kao da rade pravi profesionalci (op.a. ?itaj diplomirani zvonar i tri zvonarska nau?nika).

To?no u podne zazvonilo je novo zvono. Iako se na oko možda čini malo, u tom je trenutku svoj glas uputilo na sve četiri strane svijeta, bilo je ?vrš?e i od kamena Biokova, ?ulo se glasnije i od ko?ija i od gromova svetog Ilije, ma kao da je vikalo „Žive zovem, mrtve oplakujem, strijele kršim!!!“.

…Nama je preostalo samo još zapjevati i provesti kratko vrijeme uživajući u prekrasnim vidicima…

Da li je moguće spojiti posao i uživanje? Prosudite sami…

Ivan Bosilj – Cvajta

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6142513266937547761]