Ispraćaj zime sa Velebita (Veliki Kozjak i Zečjak)
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum prolje?a na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko opčinjeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
To?no u 5 sati u subotu već smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doručku i maloj okrijepi, te fino siti krećemo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene ta?ke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kotača ! Baš zbog tog tereta odlučujemo se i?i autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano prolje?e kretali autom za Alan, zna se već standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud krečemo, nas trojica i ta?ke napunjene drvima. Pokušavamo ih vu?i po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan dočekao čudnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ručka krećemo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skrečemo u šumu i počinjemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mu?imo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto drugačiji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na mo?ni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i ?ašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim ?arobnim krpljama pretr?avaju?i nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji Vraćamo se u dom na Alanu. A tu nas dočekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uop?e se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedničku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, počeli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznena?uju?e bez ikakvih bolova i nakon doručka krećemo prema Ze?jaku. GSS ekipa montira turne skije i kreće nedugo poslije nas. Snijeg je otpo?etka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Ze?jaka, izdržao je sve nalete bure i dočekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Ze?jak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako tr?i da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pričama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba pOči natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljuju?i snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše ta?ke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa iduću zimu nećemo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priključiti.
d.k.
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum prolje?a na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko opčinjeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
To?no u 5 sati u subotu već smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doručku i maloj okrijepi, te fino siti krećemo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene ta?ke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kotača ! Baš zbog tog tereta odlučujemo se i?i autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano prolje?e kretali autom za Alan, zna se već standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud krečemo, nas trojica i ta?ke napunjene drvima. Pokušavamo ih vu?i po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan dočekao čudnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ručka krećemo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skrečemo u šumu i počinjemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mu?imo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto drugačiji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na mo?ni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i ?ašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim ?arobnim krpljama pretr?avaju?i nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji Vraćamo se u dom na Alanu. A tu nas dočekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uop?e se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedničku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, počeli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznena?uju?e bez ikakvih bolova i nakon doručka krećemo prema Ze?jaku. GSS ekipa montira turne skije i kreće nedugo poslije nas. Snijeg je otpo?etka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Ze?jaka, izdržao je sve nalete bure i dočekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Ze?jak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako tr?i da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pričama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba pOči natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljuju?i snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše ta?ke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa iduću zimu nećemo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priključiti.
D.K.
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5867060909252071473]
