Sveto Brdo i Babin vrh 20.-21.07.2013.
Svima je znano da male stvari čine ljudima život ljepšim. Nama je bila dovoljno da nam se poklope pozitivna prognoza, malo slobodnog vremena, posložene obiteljske obaveze i uz volju koje nikad ne nedostaje krenuli smo u ostvarenje još jednog vikend velebitskog izleta, u ponešto drugačijem aranžmanu.
Prošle su gotovo već 4 godine otkad je Ivana zadnji put bila na Sv. Brdu pa destinacija nije bila upitna, no ovaj put smo odabrali pristup od prijevoja Mali Alan i preko Dušica da joj bude zanimljivije, što se pokazalo vrlo dobrom odlukom.
Guštali smo u svakom koraku, uživali u velebitskoj flori i fauni koja nas je oduševljavala (osim Ivaninog bliskog susreta sa zmijom – bjelicom, nakon čega se Velebitom prolomio krik kojeg su zacijelo čuli i na Oltarima, ako ne i na Vratniku, no divokoze su zato u potpunosti popravile dojam nešto kasnije), krali smo šumske jagode u medvjeđem vrtu i prepuštali se svemu što nam je Planina davala…
Kod Jurjevića stanova smo potrošili riječ-dvije sa lokalcima koji su obnavljali bunar, a nakon toga smo pogledali i u kakvom je stanju sklonište na Dušicama da vidimo može li nam poslužiti kao baza za božićni Velebit. Ustanovili smo da bi za silu izdržalo, no daleko je od odlične opcije jer nažalost sve više propada. Ovaj put nas to nije brinulo jer smo ionako planirali noćiti u šatoru, unatoč pomalo burovitoj prognozi za noć pred nama.
Na Svetom Brdu bili smo jedini tog dana, što nam je sasvim odgovaralo, a bilo je lijepo prisjetiti se i kako nam je bilo kad smo prošli put zajedno bili gore… A vrijeme tako brzo leti…
Kamp smo postavili na prijevoju ispod vrha, Ivana je ostala uživati u drami koju su stvarali sunce i oblaci, a ja sam odlučio još malo protegnuti noge do Babinog vrha nemarkiranom stazom preko tri bezimena vrhunca. Uvijek je dobro popeti se na nove vrhove i uživati u pogledu koji se pruža sa njih. Ni Babin vrh nije iznimka, zapravo, baš mi se dopao, malo izdvojen, a opet pruža jedinstven pogled na čitav masiv.
Nakon večere, odlučili smo pogledati zalazak sunca uz čašu vina i malo pršuta i sir sa samog vrha, a Planina je surađivala i priredila nam projekciju u wide screen-u sa svim efektima. Konačno smo dočekali i to – zalazak sunca na Svetom Brdu! I toliko nam se dopalo da sam uvjeren da ćemo to još ponavljati…
Noć je donijela ono što je prognoza nagoviještala. Bura je valjala oblake čitavu noć iz Like prema moru, tako da smo ujutro još bili okruženi krpicama stratusa, no šator je odlično podnio sve nasrtaje moćnog vjetra.
Ubrzo nakon spremanja opreme, ponovno smo bili na Sv. Brdu da bi se preko njega spustili na Dušice i dalje do Malog Alana gdje smo ostavili auto. Plan je bio i okupati se u moru u Posedarju pa smo nastavili cestom podno Tulovih greda diveći se i tom dijelu Velebita divnog.
Unatoč tome što mi Velebit više nije baš stran, fascinira me činjenica da me svaki put iznova toliko oduševi, a drago mi je da i moja Ivana misli tako. Zato mogu reći da se veselimo ponovnom susretu s našom Planinom…
