Sveto Brdo zimi 23.-24.01.2010.

Za ovogodišnji zimski siječanjski pohod ekipa Chrnih Mambi odabrala je Velebit. Na ovaj uspon potaknulo nas je otvaranje novog planinarskog skloništa na Južnom Velebitu i to na području Dušica, planinarske visoravni na visini od oko 1300 metara… Ovo područje je minski sumnjivo jer je tu bila prva crta obrane i na Dušicama su u vrijeme rata bile smještene specijalne postrojbe Hrvatske vojske, koje su branile daljnji proboj okupatora preko Velebita. Tako da se kretanje planinara preporuča samo strogo po označenim stazama…

Na put prema Velebitu krećemo u 05:00 iz Novog Marofa, a već u osam smo u restoranu Macola na odmorištu Zir uz miješano meso i Velebitske. Ipak se treba pošteno najesti prije pravog uspona. Na izlazu Sveti Rok skidamo se s autoceste i prolazimo kroz centar mjesta odakle dalje nastavljamo cestom Sveti Rok – Obrovac do mjesta Egeljac gdje ostavljamo auto i krećemo put Dušica. Inače ta stara makadamska cesta izgrađena je u prvoj polovici 19. stoljeća, dužine 38 km, od Obrovca preko prijelaza Alan (1054 m) do Sv. Roka u Lici. Ta je cesta danas spomenik hrvatske graditeljske baštine, a nekad je bila jedna od najboljih i najkraćih prometnih veza između Zadra (a to znači srednje i sjeverne Dalmacije) s unutrašnjošću Hrvatske. Ispod te zaboravljene ceste probijena je desna cijev tunela Sv. Rok.

Od parkinga do Dušica treba nam 2,5 sati, šumskom stazom koja prvo u početku slijedi serpentine šumskog puta. Skratili bi mi to, ali…

Po izlasku iz šume na Dušice oduševljavamo se ljepotom te visoravni i pogledom koji nam se otvara. Dan je prekrasan, sunčano je i hladno s jakom burom koja nas grize za oči i lice. Nakon malo istraživanja krećemo put skloništa gdje slijedi kratki ručak i postavljanje zimskog šatora koji želimo testirati na ovim uvjetima. I nakon toga put pod noge i na vrh.

Do vrha nam je trebao 1 ½  h, a bez dereza i cepina uspon bi bio nemoguć. Naime bez obzira što je bura odnijela većinu snijega ono što je ostalo smrznuto je. Na putu imamo i dvije nezgodice tj. imamo dva propadanja u snijeg do kojih je došlo uslijed isparavanja toplog zraka iz pukotina krškog Velebita i topljenja snijega u donjim naslagama, tako da onaj sloj koji je ostao nije bio dovoljan da drži čovjeka.

Sam vrh i pogled koji nam pruža ovaj vrh ponovno nas je oduševio i tu vas mogu samo uputiti na galeriju slika, jer riječi nisu dovoljne.

Na usponu nam se pridružuje i jedan član malo starije ekipe koja odustaje od uspona. Nakon što smo pomislili da će nas usporavati on hvata ritam i ostavlja nas gledajući u njegova leđa. Moram priznati da su to bili teški trenuci za moje samopouzdanje, jer ni ja nisam mogao pratiti ritam jednog skoro šezdeset godišnjaka. Kasnije kad nam je ispričao o svojim brojnim ispenjanim vrhovima mogli smo se samo duboko nakloniti. Dva puta se popeo na Aconcagua –u, pa nekoliko puta na Kilimandžaro, Sinaj, sad se sprema na Mount McKinley i još mnogo toga. Ponovno je zagolicao našu maštu o usponu na najviši vrh Južne Amerike i još mnoge druge. S obzirom na njegove godine za mnoge od nas još ima vremena, samo treba zdravo i aktivno provoditi svoje vrijeme.

Toomy i ja smo testirali spavanje u šatoru i moram priznati da je bilo hladno. U ekstremnim uvjetima ovaj naš šator bi bio dobro rješenje, samo treba kvalitetnija vreća, a i kako god to čudno zvučalo i malo više fizičke bliskosti onih koji noće u tom šatoru.

U nedjelju ujutro slijedi spust prema autu, jedino Toomy i ja ne možemo odoljeti jednom raskršću staza, pa krećemo stazom prema prijevoju Mali Alan gdje po nas dolazi ekipa s autom. Slijedi dobra klopa u Svetom Roku i povratak kućama.

I još jednom hvala Velebitu za prekrasno proveden izlet.

D.K.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5430704317346867729]

You may also like...