Nadomak Grossglocknera (3798 m) 22.-24.06.2011.

GGr-06-2011

Ni loša vremenska prognoza nije zaustavila Chrne Mambe da krenu na put Grossglocknera, s visinom od 3.798 metara nadmorske visine najvišeg vrha Austrije. Nažalost loše vrijeme zaustavilo nas je u naumu ispenjavanja samog vrha, ali zadovoljni smo i ostvarenim.

 

Na put smo krenuli u srijedu u 03:30 iz Novog Marofa, a preko Zagreba, Ljubljane, Villacha, Lienza i Kalsa trebalo nam je 6 sati. Od Kalsa ide Kalser Glocknerstrasse cesta koja se naplaćuje 9 eura, a vodi nas do velikog parkinga kod Lucknerhaus pansiona na 1918 metara.Vrijeme se polako kvari i oblaci sve više obavijaju sam vrh, pa se brzo spremamo i krećemo prema Erzherzog-Johann Hutte na 3454mnv. Ovo je planinarski dom na najvišoj visini u Austriji, a nalazi se na sedlu Adlersruhe (Orlov mir).

Putem prolazimo pored Lucknerhutte gdje se odmaramo (neki i drijemaju), te krećemo dalje. Staza se laganim serpentinama penje prema slijedećem domu – Studellhutte, na 2802mnv. Vrijeme  se sve više kvari, pa je odmor kratak i brzo smo na putu prema ledenjaku (Kodnitzkees). Tu montiramo dereze, stavljamo pojas i navezujemo se u navez. Nas petorica na 60 metara užeta, ne idealno, ali snalazimo se. Osiguravamo se  od odsklizavanja niz ledenjak ili pada u pukotine u ledu koje su na mjestima duboke i više od 100 metara. Hodamo korak po korak, oprezno, teren postaje sve teži, a vidljivost sve lošija. Tek na momente se kida naoblaka, te nam se ukazuju penjači ispred nas.

Osjeća se manjak kisika i umor nas obuzima sve više, ali na sreću ubrzo dolazimo do ferate u stijeni koja ipak daje jednu dodatnu čar, pa se tu zaboravlja i umor i sve ostalo. Penjemo osigurani pojasom, a kiša nam je sve bliže i bliže. U blizini se čuje i grmljavina, a s obzirom da smo u stijeni punoj metala ne osjećamo se baš najsretniji. U Erzherzog-Johann Hutte stižemo tek minutu prije proloma ledene kiše. Dom se taj dan tek otvorio za sezonu, pa marljiva ekipa opskrbnika vrijedno prenosi  stvari s opskrbne žičare u sigurnost doma.

Vrijeme kratimo u razgovoru i planiranje slijedećeg dana. Prognoza je loša, pa odlučujemo da se budimo u 5 i ako je vrijeme koliko toliko OK krećemo brzo prema vrhu.

U međuvremenu se s vrha spuštaju dvojica penjača, normalno Hrvati, članovi dubrovačkog GSS-a i prepričavaju svoje doživljaje s uspona. Grmljavina koja se čula imala je svoje prste i na vrhu, naime dvije munje udarile su u križ na vrhu, koji ujedno služi kao osiguranje penjača koji dođu na vrh. A njima je do vrha ostalo nekoliko minuta, stoga su stvarno imali sreće.

Iduće jutro u pet sati vrijeme nam se nije smilovalo. Nekoliko puta izlazimo van i provjeravamo stanje, ali prvo ledena kiša, pa snijeg produžuju naš boravak u krevetu.

Čekamo do iza 10 sati, ali magla, kiša i vjetar nam ne dopuštaju uspon, pa pada odluka o spuštanju u dolinu. Na 10-tak minuta od Studellhutte zahvatila nas je i jača kiša koja nas je dobrano namočila. U domu smo već oko 13 sati, pa nakon kratke okrijepe i sušenja ipak odlučujemo, da bez obzira na kišu krenemo do parkinga i auta.

Drugu noć odlučujemo prespavati u Lucknerhaus pansionu, koji nam pruža stvarno komfor uz tuševe i ugodne sobe. Zamjerke su jedino premala porcija Gulaschsuppe (morali smo duplati) i nefunkcionalnost sobe za sušenje, koja je bila u kvaru i nije nam posušila odjeću. Povratak u HR bio je u petak u poslijepodnevnim satima.

Sam zaključak za kraj je da je izlet prije svega bio poučan, svatko je iz ovoga trebao izvući neke pouke, a prije svega to da visokogorsko planinarenje bez nekog predznanja nije moguće. Stoga treninzi i treninzi pa u planine.

 

D.K.

Download

You may also like...