Accident report – Mali Kalnik 22.06.2008.

Image

 Pozdrav svima!

  

Moje ime je Tomi i htio bih sa svima vama podijeliti jedan svježi događaj u mojoj letačkoj karijeri. Oni koji su jučer bili na Malom Kalniku vjerojatno znaju o čemu se radi, a za one koji nisu neka ovo bude kratki uvid iz prve ruke u jučerašnji slijed događaja…

 

 

Dan je bio obećavajući, vrijeme stabilno, tlak malo povišen, nebo bez ijednog oblaka, ali s vjetrom pogodnog smjera i s tendencijom povećanja brzine do prave granice (tak mi je Vlado objasnio kad smo čavrljali na startu čekajući polijetanje Cool)
Probudio sam se s nakanom da letim, pogotovo jer sam dan prije vodio dragu na tandem letenje na Ravnu goru i kad sam vidio masu krila, pilota, idealne uvjete na startu, definitvno sam jedva dočekao jučerašnju školu.

  

I tako je počelo, na Mali Kalnik smo stigli oko 11:30 i ja sam odmah s opremom došao na start, javio se Boži, raspakirao krilo i u razgovoru s kolegama čekao povoljne uvjete za start.

 

Sve iskusnjare su se nadale jedrenju, ali meni je i klasično spuštanje do sletišta pričinjavalo super zadovoljstvo… Prva tri putaLaughing

 

Ipak, sunce je neumoljivo peklo i svako ponovno Vraćanje na start me osjetno iscrpljivalo. Počeo sam priželjkivati da budem što duže u zraku, jer mi je uvijek do sad vrijeme uspona premašivalo vrijeme letenja dolje. Uperivši pogled u nebo pratio sam Božu koji je znalački iskoristio balončiće i stupiće i svog Vulcana navrtio dobrano iznad grebena po kojem je peglao sigurno sat vremena.

 

Uskoro su došli i Tobi i Tomica i Također svoje UP Summite podigli visoko iznad starta i nadlijetali me kao jastrebovi. Odmah zatim Marin je raširio svoj Icaro Force i bez problema krenuo za Summitima te skupa s njima vozio po visini oko sat vremena.

  

Pogleda uprtog u nebo, htio sam samo jedno – biti gore s njima! U međuvremenu se Božo spustio pa sam pokušao uloviti koji korisni savjet. I rekao mi je dobro: – Možeš iznad šume, ali sam procijeni koliko. Ne dozvoli si da si s malom visinom iznad šume, uvijek imaj rezerve da se izvučeš van.

 

Oči su mi zacaklile i odlučio sam probati.

 

U prvom pokušaju prilikom polijetanja, odmah iznad starta sam ulovio dobar lift i slijedeći Božin primjer odmah zavinuo lijevo nad šumu. Imao sam dosta visine, ali prvi put sam letio nad drvećem pa se nisam baš ugodno osjećao pa sam okrenuo desno da dođem iznad livada. Znao sam da sam opet prospustio priliku da zajedrim, ali sam se full opustio i Počeo osjećati krilo kao nikad do tad. Naginjanje u sjedalici, oštriji zavoji, skoro pa osmice (meni je tak izgledalo, tko zna kak je izgledalo sa zemlje, heh), skidanje visine i slijetanje na livadu. Bilo je super, ali nisam uspio u naumu jedrenja i opet sam nakon par minuta bio na zemlji.

 

Na povratku na start čuo sam ekipu koja je već jedrila skoro sat vremena da im je dosadno i da idu dolje. A ja sam tako htio gore… Foot in mouth

  

I onda, na startu sam samcat (svi su bili u hladovini ili negdje drugdje jer je tečaj privremeno bio zaustavljen zbog prejakih uvjeta), neba praznog i plavog odlučio sam još jednom poletjeti. Prvi pokušaj sam obustavio odmah nakon par sekundi jer se netom formirana kupola naglo preklopila do pola s desne strane. U idućem naletu glide je bio savršeno formiran iznad mene, kontrola, okret, kontrola i gas. Dva koraka i već sam dio dvadesetak metara iznad starta. Tu samo odlučio promijeniti taktiku i odmah zavinuti desno nad šumu kao što su to odradili majstori prije mene s kojima sam htio letjeti. I vrijedilo je… Vjetar je lagano vukao po zapadnoj komponenti i ja sam konstantno penjao loveći balone i prolazom kroz stupiće. Otišao sam dosta nad šumu i nakon toga okret lijevo i ponovno prema startu u nadi da ću još nabrati visine. I ponovno natrag nad šumu gdje sam tražio penjanje. I išlo je! Ipak, ne tako dobro kao kolegama prije mene (tješio sam se činjenicom da imaju puno više iskustva i letačkog staža od mene, ipak sam ja još jako zelen), pa nisam uspio doći skroz do gornjeg grebena, no guza je bila 20ak minuta u zraku!!! Petnajstak okreta nad šumom i startom!  Moje prvo pravo jedrenje!!!

 

Kad sam sletio, znao sam da je to osjećaj radi kojeg sam se ujutro probudio. osjećao sam krilo, usudio se otići duboko nad šumu, letio sam smireno i uživao u svakoj sekundi leta. I htio sam još! Još puuuno!!! Laughing

  

Taman potom je došao Božo i utovarili smo opremu s namjerom da još jednom svi odemo na start i odletimo malo, jer su se uvjeti za tečaj popravili.

 

Još pod dojmom prvog jedrenja, zavaran osjećajem dobre procjene i novostečenog znanja odlučio sam probati još jednom ponoviti isto. Posložio sam opremu na startu, sve provjerio i pun samopouzdanja poletio 30ak sekundi nakon Miše koji je odmah zavinuo svog Swinga Astrala desno nad šumu. S obzirom da sam na startu ulovio dosta visine, odlučio sam ga slijediti. Lagano sam nabirao visinu, ali ne ko on jer nisam išao tako daleko. Ponovo sam okrenuo prema startu i od tamo nazad nad šumu u potrazi za dizanjem. Činilo mi se da imam još dosta visine, a i već sam otprilike znao gdje bi trebalo dizati poučen prvim letom. Dizalo je, ali ne više onoliko, no bez nervoze sam opet okrenuo prema startu te došavši tamo odlučio se na još jedan pokušaj nad šumom. I to je bila pogrešna odluka! Surprised

Ovaj put sam nad šumu došao s malo manje visine, ali sam krenuo prema mjestu gdje me i prošlom naletu diglo. Kako sam se približavao, Počeo sam naglo gubiti visinu i tad sam shvatio da sam preduboko nad šumom, a prenisko za izvlačenje. Par metara prije mjesta gdje sam očekivao dizanje naglo sam propao dobra dva metra i u tom trenutku bio potpuno svjestan situacije. Zatvorio sam vizir, skupio noge i preletio krošnju drveta (divlje kruške ap.a.) i jednostavno kočeći sletio nježno, na vrhove prstiju u polje paprati u šumarku. Ipak, krilo je ostalo iza mene na drvetu povijajući krošnju prema dolje. Otkopčao sam sjedalicu, iskočio iz nje, skinuo kacigu i brzim samopregledom ustanovio da nemam ni jedne (nove) ogrebotine na sebi. (Sve ogrebotine su nastale naknadno prilikom penjanja na drvo i skidanja krila).

 

Odmah potom sam se popeo na drvo i Počeo otpetljavati špagice, ali kako je krilo zapelo na vrhu krošnje, moramo sam pričekati pomoć. Viseći tako na krošnji naglavce (zakvačen za granu ispod koljena kako bih imao dvije slobodne ruke za otpetljavanje) zvoni mi mobitel i moja Ivana sa strahom provjerava da li sam živ. Laknulo joj je kad me čula nasmijanog i sa porukom da je sve OK.

 

U trenutku je iznad mene doletio Mišo i odmah zatim Tomislav kružeći u balonima ili stupu kojeg sam ja želio dohvatiti, a dizao se s tog proplanka na kojeg sam sletio.

 

Vidjevši da sam OK, javili su Boži koji je ubrzo došao do mene pomOči mi skinuti krilo. Postupak je potrajao pola sata, a taman kad smo završili došao je i Tomislav sa sjekiricom koja bi nam dobro došla da smo je imali pri ruci.

 

Vrativši se na sletište, obavijestio sam sve prisutne da se osjećam nanovo rođenim i da će ritual u Beli biti ispunjen čim se svi spakiramo.

 

Tako je i bilo…

  

Zaklju?ak:

 

          zbog neiskustva, velike želje, prevelikih ambicija i krive procjene temeljene na prethodnom letu riskirao sam glavu, kosti i opremu, jer sam zagrizao više nego što sam mogao prožvakati

 

          zbog sreće i nekih anđela čuvara, glava i kosti su na mjestu, a oprema ima manja oštećenja – krilo ima rez 40ak cm vertikalno po sredini uz komoru (ionak sam odlučio kupiti tg Taifuna jer sam ipak na njemu zajedrio prvi put, ali nisam planiral poderati ga odmah zatim)

 

          potpuno sam svjestan (sad) da sam u zadnjem naletu bio prenisko i da 10ak metara iznad šume nije sigurna visina

 

          svjestan sam da su svi ostali koji su jedrili do toga došli uz puno vježbe, truda i pokušaja i da svi imaju puuno više iskustva i vremena provedenog u zraku od mene

 

          žao mi je što sam koštao Božu vremena i živaca i cijenim njegov angažman u skidanju sa drveta te sam mu zahvalan na tome do neba

 

          zahvaljujem svima koji su priskočili u tom trenu, a pogotovo Miši i Tomislavu koji su patrolirali nad mjestom nesreće i došli u pomoć

 

          planiram se i dalje baviti letenjem i opet i?i iznad šume, ali uvijek s tolikom visinom da u slučaju potrebe mogu okrenuti prema livadama i sigurno sletjeti.

 

          Želim letjeti! Želim nau?iti sigurno letjeti i nadam se da će instruktori imati strpljenja i živaca za mene premda sam ponekad malo naporan

 

          Malo me tješi ona izreka da svaki pilot ima svoje drvo, a neki čak i šumu pa se iskreno nadam da će mi ovo biti dovoljna opomena za ubuduće i da se više ne?u dovoditi u ovakve situacije

 

          Svim kolegama tečajcima poručujem da uđe na mojim greškama i da ne pokušavaju ništa na silu kao ja u tom 6. jučerašnjem letu koji je mogao završiti puno gore.

 

          I na kraju – jučerašnji dan ne?u zaboraviti nikada, ne zbog pada u šumu – nego zbog prvog jedrenja!

  

Volim život, volim slobodno letenje!

  

T!
?????

P.S.  Sad dok čekam da mi se zakrpa krilo, možemo nekud na planinarenje ili biciklizam pa ako je netko za akciju – ovaj tjedan sam na GO.

P.P.S. Irena, hvala za odlične fotke  

Image 

You may also like...