Sveto Brdo 09.08.2009.

već nekoliko godina unazad, za vrijeme ljetnog godišnjeg odmora, osim klasi?nih posjeta morskim destinacijama, prakticiramo i uspon na neki od Velebitskih vrhova, kao uvertiru u pravi aktivni odmor koji slijedi.
S obzirom da smo ove godine išli sami na godišnji, planirao sam s dragom popeti se na Sveto Brdo, a Ivana se odmah složila s idejom, ni ne slute?i što je tog vikenda zapravo čeka…

Krenuli smo lagano turisti?ki, u subotu (08.08.2009.) ujutro, zaobilaze?i starom karlova?kom gužvu koja se stvorila na autoputu i u Modri?u smo bili nešto prije 13h. Raspitavši se za to?no skretanje prema Libinju i kapeli Sv.Ivana otkrili smo da se ono nalazi u najvećem zavoju malo prije Modri?a kada se ide iz smjera Rovanjske (ili tamo gdje more izvire, heh). S obzirom da smo ove godine na odmor išli u malo nestandardnom terenskom vozilu, cesta prema Libinju nam nije predstavljala apsolutno nikakav problem, no za mali osobni auto bi lako mogla znaćiti i kraj puta.

Na žalost, GPS sam upalio tek kad smo se parkirali blizu skretanja za Malo Libinje pa se na tracku ne vidi koliko je zapravo duga ova prilazna makadamska cesta, no vozili smo se njome nešto preko pola sata.

Uskoro smo se spremili, malo prezalogajili i oko 14h krenuli put Vlaškog grada. Vrijeme je bilo fantastično, iako možda mrvicu prevruće za moj ukus. Ipak, mjesec je kolovoz, pa se to može i očekivati, pogotovo na južnim dijelovima Velebita.
Put preko Malog do Velikog Libinja gotovo da i nema planinarskih oznaka, no širok je i vodi do mjesta (pored jedne betonirane kolibe) odakle Počinju gotovo i preguste planinarske markacije.

Ubrzo zatim stižemo i do kapelice Sv. Ivana ?ije ruševine se nalaze na samom po?etku polja. Tu je ujedno i raskrš?e prema Dušicama, no mi ipak okrečemo u pravcu Svetog Brda. Kako je moja draga odlučila uživati u svakom koraku uspona, ja sam imao poprili?no vremena za fotografiranje, što sam, naravno, i iskoristio. A priroda je cijelim putem bila fascinantna i nije nedostajalo motiva za moj objektiv.

U daljini smo vidjeli i poludivlje libinjske konje koji su upotpunjavali doživljaj. Ipak, jedna stvar je bila užasno iritantna – muhe! Od kad smo došli na Libinje pa sve do nekih 1200mnv na svakom koraku nas je pratio roj muha. Malih, sitnih, dosadnih… Nisu grizle, ali konstantno zujanje i uletavanja u lice i otkrivene dijelove tijela počeli su me stvarno nervirati. Možda su mislile da sam konj, što još donekle i mogu razumjeti, no to onda nikako ne objašnjava zašto ni Ivani nisu dale mira.

Ipak, uskoro smo bili pod samim sedlom Vlaškog grada, muhe i konje smo ostavili ispod nas, a dominaciju je preuzeo dobro poznati pejzaž koji uvijek iznova ostavlja posjetioce bez daha. Posebno mi je bilo drago vidjeti oduševljeni izraz Ivaninog lica koja je po prvi put ovdje. Iako je već sa mnom bila i na npr. Triglavu i na Vaganskom vrhu, znao sam da će je priroda u podnožju Sv. Brda i doživljaj na samom vrhu oboriti s nogu.

Spustili smo se do skloništa da provjerimo kakva je situacija, a kad tamo – autobusni kolodvor. Ljudi sa svih strana svijeta i sa svakakvim idejama. Razgovaramo sa mladim francuskim parom koji sa ruksacima istražuju Hrvatsku, pa su, eto, došli malo i do Paklenice, planiraju na Sveto Brdo pa kroz Malu Paklenicu dolje – u cestovnim patikama bez adekvatnog ?ona, naravno. Tijekom razgovora sam ih detaljnije uputio gdje se zapravo nalaze i koje su potencijalne opasnosti pa su se već drugi dan zahvaljivali na savjetu da barem elasti?nim zavojem povežu gležnjeve prilikom spusta sa Sv. Brda. Nadam se da su se na kraju živi vratili u Francusku pa da o Hrvatskoj mogu pričati sa superlativima.

Kako u skloništu nije bilo previše mjesta (što mi je i drago zbog sve opreme koju sam nosio), otišli smo do podnožja vrha Vlaški Grad i pored prinudnog  heliodroma postavili naš šator, samonapuhavaju?e podloge, vreće za spavanje, jastuke, klima urečaj, LCD TV, satelitsku antenu… 🙂

Pričekali smo zalazak sunca i nakon večere se ubrzo ušuškali na spavanje jer nas je idući dan čekao uspon na Sveto Brdo i (za mene) teži dio, spust do auta.

Miran san su nam prekinula trojica Belgijanaca koji su oko 23h došli do skloništa gdje i dalje nije bilo mjesta pa ih je netko uputio da postave šator poput nas. Očigledno su to oni shvatili da moraju postaviti šator blizu nas, a razgovarali su tako tiho ko da su na punom stadionu, svaki na jednoj strani tribina. No, riječ dvije iz našeg šatora rezultirala je njihovim mukom i tišinom do jutra, pa smo se i naspavali kako spada.

inače, tog vikenda je bila takva gužva gore jer su PD Paklenica i Stanica vodi?a Zadar organizirali “No?ni pohod na Sveto Brdo“ (foto ovdje) pa je većina prisutnih planirala krenuti u noći na vrh, tamo dočekati izlazak sunca i nakon toga se spustiti. Ideja je svakako zanimljiva, no ipak smo odlučili realizirati je jednom drugom prilikom u društvu ostalih Mambi, što nam je i kasnije omogućilo da Ivana i ja budemo (gotovo) sami na usponu, vrhu i spustu.

A na vrhu – idila… Iako je s istoka bilo još malo sumaglice, vrijeme je bilo odlično, a pogled kao i uvijek kada nema naoblake – nenadmašiv.

Sveto Brdo je na mene od prvog uspona na Božić 2004. ostavilo snažan dojam i slobodno mogu reći da mi je to zasigurno najdraži velebitski vrh, ne samo zbog smještaja i fenomenalnog panoramskog pogleda koji pruža, već i zbog neke posebne energije koju sam osjećao kad god sam bio gore.
Nije to samo zbog krža ili 10 zapovijedi, taj vrh mi jednostavno odgovara, prožima me i ispunjava, gotovo kao da rezoniramo…
Nekako sam oduvijek znao da je to pravo mjesto za donošenje važnih životnih odluka, na usponu gore se tijelo troši, no misli i želje se iskristaliziraju, pa kad konačno stanete na vrh okolni svijet izgleda druga?ije, a duh otkriva jednu skroz novu dimenziju. Moj svijet! Tu pripadam, tu želim biti…

Ne mogu ni reći koliko sam sretan bio kad sam vidio svoju Ivanu kako nakon što je stupila na vrh ostaje bez riječi iako je cijelim usponom bila gotovo bez daha. Gledala je svijet mojim o?ima i sve one priče o Veličanstvenosti ove planine su došle na svoje.
Tada sam znao da se sav trud isplatio. Tada sam znao da je pravo mjesto i vrijeme za još jednu, možda najvažniju, životnu odluku za koju sam još kod prvog posjeta odlučio da ću je provesti baš ovdje, na Svetom Brdu. odlučio sam zauvijek podijeliti sebe sa jedinom osobom koja me oduvijek podržavala u svim mojim, često i suludim zamislima, koja je uvijek bila tu uz mene čak i kad smo bili daleko. – Zaprosio sam je… I pristala je!

Trenutak je bio doista emotivan, u podlozi se čuo Johny Cash sa pjesmom For You, a Sveto Brdo će zauvijek imati posebno mjesto u našim planinarskim uspomenama. Da ni ne govorim koliko će mi lakše biti objasniti joj u budu?nosti zašto opet zimi moram i?i gore… Siguran sam da će razumjeti.

Taman kad smo krenuli nazad, na vrh je došla još jedna ekipa entuzijasta, sa stativima, video kamerama i ostalom studijskom skalamerijom u namjeri da si snime video za svoju velebitsku kolekciju. E to je volja, svaka čast! (Video od tog dana možete vidjeti na njihovim stranicama http://www.zoom-gs.hr/ u video galeriji). Malo smo porazgovarali i krenuli svatko u svom pravcu.

Sam spust do skloništa je protekao brzo i bez problema, Ivana je odjednom skakutala s kamena na kamen zavidnom lako?om, što mi nikako nije bilo jasno. Kod skloništa smo se malo odmorili, pojeli, presložili opremu i krenuli putem Libinja i prema autu.

Putem smo opet susreli konje, ovaj puta smo prošli kroz samo krdo, a oni su nam zauzvrat pozirali. Muhe ni ne trebam spominjati, no nekako sam ih uspio ignorirati.

Došavši do auta, osjetili smo olakšanje jer unatoč tome što je ovo najkra?i put do Svetog Brda, nije nimalo ne zahtjevan, pogotovo ispod vrelog kolovoskog sunca. No, u isti mah osjetili smo i neku ?udnu sjetu zbog napuštanja ovako prekrasne, mitske planine koja nam sada znači još više.

Nema veze, vratiti ćemo ti se opet, svo troje, obećah…

[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5372421978342346737]