Velebitski dnevnik, 07.-10.10.2010.
08.10. Dom na Zavižanu, 7.15 h
Sjedim kraj kamina u blagovaonici uživajući u posljednjim blagodatima “civilizacije”. Nisam se baš naspavao proteklu no?. Možda zadnja dva sata. G.V. ( koji isto nije puno spavao) je ustvrdio da je to sigurno tako bilo zbog svih onih prijetnji da se hrkanje ne bude toleriralo. No kaj je, tu je. Počeo je prekrasan novi dan ( konačno sunčano nakon valjda tri tjedna; kroz prozor vidim more i otoke, al gazda kaže da je zato vani prili?no hladno).
Šatori postavljeni. Kuha se večera: talianette pomiješane s gulašom, a možda se ubaci i koji od vrganja koje smo našli kraj puta.
Hodali smo sve skupa oko 6 sati. Na po?etku je naša družba lagano i veselo kora?ala stazom da bi, nakon dva sata i jednog umjerenog uspona, stigli na Mali Rajinac, najviši vrh sjevernog dijela Velebita ( 1699 m). Nakon toga slijedio je put prema dolje nemarkiranim terenom, koji je u meni pobudio nelagodu zbog brojnih stijena i gustiša kroz koji smo se probijali. No, vo?eni hrabrim članovima tzv. “Izvršnog organa Črnih mambi” ( zna se koji su, nećemo ih imenovati! ) ubrzo smo stigli u “pitomije” predjele.
Ohrabreni i osokoljeni, u nekoliko navrata smo juna?ki zazivali medvjeda, Međutim, isti nas nije “počastio” prisustvom.
Nakon skromnog ručka u Lomskoj dulibi, ekipa ( Tomi, Dario, G.V., Marek, Marko) je odlučila bez torbi krenuti na vrh Veliki Rajinac. Ja sam pak ?vrsto odlučio presko?iti “izlet” i družiti se s dvojicom ?i?ica koje smo sreli za vrijeme ru?ka. Kad se pak ispostavilo da i ?i?ice planiraju neki svoj izlet, i ja sam odlučio da ne mogu samo tako ostaviti svoje na “cjedilu”. Želja da vidim medvjeda bila je velika, ali strah da se sam suo?im s istim bio je ipak veći! Moja odluka se pokazala ispravnom. Iako je uspon bio relativno težak, pogled na udolinu i na drveće ?ije je liš?e poprimilo razne jesenske boje ( crvenu, žutu, narančastu, pa i sivu) otklonio je svaki tjelesni umor, barem na trenutak.
09.10. Veliki Lubenovac 16.55 h
Izvještaj opet započinjem s pripremom večere. Spremaju se friško ubrani vrganji ( Marek je šef kuhinje) sa svakakvim prilozima. Ili je vrganj možda prilog? Više ni sam nisam siguran. Razmišljaju?i tako o hrani ne mogu a da se isto tako ne zapitam što nam donosi slijedeća no?. Moje prvo ” šatorovanje” trajalo je ravno 12 sati ( od 7 navečer do 7 ujutro). Spavao sam u 2-3 navrata, sve skupa možda 4 sata, da bih od 3.15 h jedva čekao jutro. Bilo je strašno hladno, barem za moje nožne prste. Jutro sam dočekao u položaju fetusa. U jednom trenutku smrzavanja došao sam u napast da G.V.u, Marku i Mareku predložim da se po?nemo grliti, ali sam u zadnji ?as odustao. Ipak sam ja nekakvi muž, rekoh sam sebi. Naš “Izvršni organ” (sada već sigurno poga?ate tko je to) je naravno spavao u zasebnom šatoru. Frakcijaši jedni.
Nakon doručka nadobudno smo krenuli u osvaja. pardon, penjanje na Hajdu?ke kukove. U još jednoj avanturi u stilu Črnih mambi, nakon 4 sata veranja po golim stijenama i preskakanja kojekakvih usjeklina uspješno smo obavili i taj zadatak. Nisam nikada mislio da ću se upustiti u nešto tako realno opasno, ali mic-po-mic svi smo prošli gotovo bez ogrebotine. A okolina je stvarno fenomenalna. Surova, ali prekrasna. Nedugo nakon spuštanja s kukova stigli smo na mjesto današnjeg logorovanja. Ova udolina meni je nešto najljepše što sam vidio na našem putu, barem zasad. Široko polje okruženo strahotnim visovima. Svaka čast Hajdučkim kukovima i ostalim vrhovima, ali možda sam ja ipak nježna dušica. Upravo u trenutku kad završavam ovaj izvještaj Sunce zalazi za planinu, ali još mi ugodno miluje lice svojom toplinom.
11.10. E. Kvaternika 17, Varaždin, 14.00 h
U toplini i sigurnosti doma pijuckam cedevitu pokušavaju?i osjetiti zadovoljstvo koje sam osjećao na planini ispijaju?i gutljaj – maksimalno dva obi?ne kišnice (ponekad pojačane “pripravcima” magnezija ili multivitamina). Ne uspijevam. Nevjerojatno je koliko čovjek u uvjetima oskudice može uživati u malim stvarima ( gutljaj vode, rakije, dašak vjetra, toplina kreveta), a kako se to za?as izgubi povratkom u normalni ritam života.
Drugo šatorovanje trajalo je dva sata kra?e od prvog jer smo uspjeli zapaliti vatru oko koje smo se svi veselo skupili iš?ekuju?i što će nam donijeti no?. Iako smo na kraju zaklju?ili da je bila čak i hladnija od prethodne (-3 do -5 stupnjeva), meni je bilo puno toplije jer sam na sebe stavio svu odjeću koja mi je bila na raspolaganju (nije mi više pala na pamet ideja o bilo kojem obliku intimnijeg druženja s mojim supatnicima). U zakazano vrijeme svi smo bili već dovoljno budni da uspješno odignoriramo Tomijev i Darijev slabašni pokušaj režiranja medvje?eg napada. Više sreće drugi put dečki!
Petosatno hodanje proteklo je u veseloj atmosferi. Dva vrha od oko 1600 mnv, poskok kraj puta i nula ozljeda bilanca je posljednje etape našeg puta. A nakon toga dugo iš?ekivano pivo na Mrkvištu.
Na Mrkvište je po nas autom stigla baka-kr?marica i odbacila nas 30 km natrag u krasan, pardon, Krasno, našu polazišnu to?ku. Netko bi pomislio da je nakon četiri dana hodanja vožnja autom melem za dušu, pa zbog toga moram napomenuti da sam ja svoju skoro ispoVraćao. Bakica je kombinacija Nigela Mansela i Ante Gotovca, a kad se tome nadoda da smo petorica sjedili na gajbama u prtljažniku s torbama nije teško pogoditi zašto mi vožnja po brdovitoj i zavojitoj cesti nije baš sjela. Najbolje je prošao Marek, koji je na suvozačkom mjestu čak i zaPočeo razgovor s našom vozačicom, ali je i on utihnuo kad je shvatio da je gospođa vozački ispit polagala kod Jeana Alesija.
Na cilju je bakica izvela ?udesnu preobrazbu “vozač-kuhar”, dosad nevi?enu na ovim prostorima, te nam priredila ručak (vegetarijanci i oni slaba srca neka presko?e ostatak rečenice): nekoliko kila mesine (?evapi, punjene pljeskavice, kotleti, slanina), krumpira i simboli?nu količinu salate. unatoč pokojoj primjedbi sve smo uredno smazali u roku nekoliko minuta tako da nije ostalo mjesta za štrukle koje je doma?ica jako nahvalila. Morali smo obećati da ćemo štrukle probati neki drugi put.
[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5527194886492419953]
