Školovanje

Školovanje (Uspon na Grossvenediger  (3666 m) – prvi pokušaj)

Zapis sa našeg zadnjeg izleta u visoke Alpe moram ovaj put započeti na nešto drugačiji način. 

Sva djeca kad krenu u školu Počinju učiti abecedu od slova A (bar u moje vrijeme) pa sve do onog zadnjeg Ž. Tako i mi, bez obzira na svoje godine moramo učiti zimsku alpsku abecedu, kako nam se ovakvi propusti ne bi više ponavljali. Stara je izreka da treba učiti na greškama, a najlakše je učiti na tuđim. Na internetu je mnoštvo zapisa o sličnim propalim pokušajima zbog istog razloga, ali ne, mi to moramo osjetiti na vlastitoj koži i vlastitim nogama.

Ovu našu abecedu moram započeti sa dijelom planinarske opreme poznate pod nazivom krplje, ili u novije vrijeme snježne cipele.

Krplje omogućavaju optimalni način hodanja po zasnježenim površinama, jer se čovjekova težina rasporedi preko veće površine. To je stari izum naroda centralne Azije i Sibira, a upotrebljavale su se pretežno u sjevernim dijelovima Europe i Sjevernoj Americi. Hodanje u krpljama u Europi se javlja od 1980. godine, a pretpostavlja se da se danas hodanjem na krpljama bavi približno četiri miliona Europljana.

E gdje su sad tu Chrne Mambe. Krplje su sastavni dio naše opreme od prije tri godine. Isprobane su prvi puta šetnjom na Grebengrad i od onda su nekoliko puta bile u opremi koja je išla s nama na izlete, ali su većinom ostajale u bunkeru vozila. znači nije se baš hodalo u njima i nisu nam predstavljale neku vrijednost. I to sve do ovog izleta u Austrijske alpe, e tu smo ih se sjetili bezbroj puta i tu je njihova vrijednost narasla do neslu?enih granica.

Znaći plan našeg prvosvibanjskog izleta, kojim ove godine obilježavamo pet godina aktivnosti Mambi, je bio ispenjati četvrti vrh Austrije – Grossvenediger  (3666 m) u istočnom Tirolu. Nakon pregovora na put kreće trojka u sastavu Toomy, Marko i normalno pisac ovog članka. Do parkinga u Matreier Tauerhaus treba nam nekih šest sati vožnje. već na parkingu gdje susrećemo dvojicu Austrijanaca izazivamo čuđenje jer nemamo turne skije ni krplje. Normalno naš odgovor je da nama to ne treba i da možemo doći do vrha i bez toga. Baš! Na po?etku nas staza vodi po cestici do pitoresknog sela Innergschloess (1689 m) koje čeka da se snijeg otopi kako bi moglo zaživjeti stočarstvo kojim se bave stanovnici tog, u zimske mjesece napuštenog sela. Od parkinga do onog pravog skretanja u planinu hodamo nekih 1 ½ vremena, bez karte pa nam orijentir postaje nekoliko turnih skijaša koji idu ispred nas. inače cijelo vrijeme smo u snježnoj mećavi i nakon skretanja za nas počinje školovanje o potrebi korištenja kompletne zimske opreme. Po markaciji do planinarskog doma Neue Prager Hutte na 2798 m ima šest sati, a mi smo krenuli u 13, a normalno da smo uvijek brži od markacija, pa nema frke. Nakon sat vremena propadanja u snijegu lagano uvi?amo da će u ovom slučaju uspjeh biti stići do doma,a da to vremenski nije bitno. Počinju i ideje o odustajanju i vraćanju do auta, ali većina (2) odlučuje da se do doma mora doći. Slijedimo trag skijaša, ali svaki naš korak znači propadanje do pojasa, ili u najboljem slučaju do koljena. Prtitelj, ili onaj koji ide na čelu kolone nakon svakih nekoliko koraka mora raditi pauzu, tako da čestim izmjenama prtitelja ipak polako napredujemo. Nakon nekih pet sati dolazimo na početak ledenjačke doline, visoko iznad koje se vidi planinarski dom. I tu sad više nema sumnje, ide se do doma i nikakav povratak ne dolazi u obzir.

Bez obzira što je u ovom dijelu staza ravna nama je i dalje svaki korak mukotrpan. Prolaskom doline počinje uspon od nekih 70 – tak posto, a na sredini uspona je neki naš prethodnik sa krpljama odlučio krenuti direktno u brdo, te je napravio stepenice u snijegu u kojima nismo propadali, te nam time skratio put za najmanje sat vremena. I tako uspijevamo doći do doma nakon 8 sati ovog snježnog uspona. Mišići gore od upala, ali evo uspjeli smo.

U domu smo glavna atrakcija među svim tim profesionalcima, jedni nas gledaju sa strahopoštovanjem zbog potrebne snage (fizičke i psihičke), dok nas vjerojatno dio njih i gleda s podsmijehom. Moram priznati da sam se ja među njima osjećao jako mali, jer sam došao među ljude kojima je planina svakodnevnica, a ne jedan izlet u mjesec dana.

Dok rješavamo Markov pršut, karlovačke koje su donesene na mojim leđima (0,5 l pive košta 4 eura) i Pegijevo Blumenwein odlučujemo odustati (pametno) od uspona na vrh. Jedina moguća odluka u ovim uvjetima, mada donesena teška srca. inače moram objasniti ovo Blumenwein; nakon što je domarka probala ovo vino upitala nas je koje cvijeće je u tom vinu. E sad je bio problem objasniti da je to vino od zagorskih sorti grožda, pa da je Zagorje jedan specifični dio Hrvatske…

Ujutro se ponovno budimo u snježnoj mećavi, ali negdje oko 9 ona prestaje i turni skijaši kreću prema vrhu, dok nas troje u dolinu. I tako nakon pet sati spusta završava naša avantura, naša druga zimska tura po alpama (nakon uspješne slovenske ture) i jedno naše veliko školovanje. Od sada su krplje sa nama obavezno od listopada do lipnja.

I sad na kraju nemojte misliti da nam zbog ovako teškog uspona do doma i neuspjelog uspona na vrh nije bilo lijepo. I nije, bilo je fantastično, prava ekipa , predivna zabijeljena priroda, pogled na ledenjak… I normalno tu je motivacija da se vratimo na ovaj vrh, normalno drugi put bolje pripremljeni.

Toliko od mene, a sad normalno proučite slike u galeriji , jer slika u ovom slučaju može reći više od mene.

D.K.