Triglav i mi!
Iako su se tih dana svi sklanjali od visokih temperatura i tražili hladovinu, mi smo ipak usred ljeta odlučili krenuti malo bliže suncu. Tomi i Dario već tjednima, naravno, govore o ko?ama, jezerima, siparima, sajlama i klinovima, ali Ivana i ja – poučene dosadašnjim iskustvom – radije smo uzimale s rezervom njihove priče. Nije nam samo bilo jasno zašto su iz bunkera bili izba?eni slatkiši, a uba?ene kacige. No, nevažno…
S vinjetom boje slovenskih brežuljaka stigli smo uz Bled i Bohinj do Ko?e pri Savici (u blizini skijališta Vogel) i uz široke osmijehe hrabro smo krenuli ‘gore’. Dokle? Eeeeh, da smo znale…
već na po?etku trosatnog uspona dočekale su nas sajle i klinovi. Ma nije problem! Snage i dobre volje bilo je u izobilju, a kad smo stigli do Crnog jezera, bili smo razoružani – od prekrasnog prizora oslikanog zrakama sunca koje se probijaju kroz treptavo liš?e i lome se u vodi nismo se mogli baš tako brzo odvojiti. A i noge su nas tad već počele mu?iti… Tu smo susreli grupu uvijek dobro raspoloženih ?eha koji su Također krenuli do Ko?e pri sedam triglavskih jezerih (1685 m). Tamo nas je dočekala kiselica (ona iz pjesme: Stric je Jura kiselicu pio…) od 1,5 m i Dvojno jezero, znamenitost Triglavskog nacionalnog parka. Ovdje smo bili jako lijepo dočekani, svaka čast domarki i domaru! Sobe su uredne, s rezervnom posteljinom, a ima i nekoliko WC-a u kući. Prvo tekuća okrepa – nekome zlatorog, nekome borovni?ak (mmm…), večera i spavanje.
Jutro nam je stiglo prebrzo, ali nakon doručka i neizostavnog mazanja kremicama s visokim zaštitnim faktorom, krenuli smo preko vrha Hribarica do Ko?e na Doli?u (2120 m). Na ovom dijelu vidjeli smo pravo bogatstvo vegetacije – ciklame, poto?nice, ?ur?ice i još mnoge, mnoge bilj?ice i raznobojne cvjetiče kojima ne znamo ime, ali koje stvaraju pravo veselje u tom kamenjaru. I nekoliko svizaca koji su o?ito na GO jer nisu imali u blizini ni kravu, ni omot ni ?okoladu… Naišli smo na još nekoliko zelenih jezera, a stru?njak za planinske izvore, Dario, zaklju?io je da se temperatura vode u njima snižavala se kako se povećavala nadmorska visina. Ali možda smo i mi već zakuhali pa nam se samo tako činilo, tko zna… Zanimljivo je bilo na tom dijelu hodati u majicama bez rukava, gaziti snijeg, mirisati cvijeće – inače za svaku od tih prilika postoji određeno doba godine, a sad smo imali sve u kompletu. Snijeg kod tog doma privukao je i jednu simpati?nu mladu ?ehinju pa se bosa odlučila odsanjkati na vrećici iz Konzuma. Prošla je s manjim ozljedama. Mi smo nakon gulaša (domari… uf, uf…) krenuli – gore.
Malo uspavani (jer nas nisu pustili u sobe na obećani odmor) i bez kave počeli smo svoj uspon prema 2864 triglavska metra! veći dio puta nije previše zahtjevan, ali na sam vrh nemoguće je doći bez spominjanih klinova i sajli. Tomi nas je prvo uputio u opasnosti i mogućnosti, ali pravu sliku onoga što nas čeka počele smo slagati tek kad su nam na glavu nataknuli kacige i pokop?ali nas pojasevima. Dakle, taj Triglav je stvarno nešto posebno kad zahtijeva takvu pripremu.
A onda je počelo – zakop?aj pojas za sajlu, otkop?aj pojas sa sajle, gledaj kamo staješ, ne gledaj ispod sebe, okreni se prema stijeni, nemoj se sad okretati, primi se za tri to?ke, pusti sad brbljanje, dobro vam ide… Naravno da nam je išlo dobro kad su se veći dio puta naše snažnije polovice držale jednom rukom za stijenu, a drugom još pridržavale nas ili foti?! Kako smo se uspinjali, tako smo bili sve bliži oblaku koji je zagrlio vrh, pa nam se iz Aljaževog stupa na vrhu nije baš pružao onaj nezaboravljiv pogled o kojem smo slušali.
Ali bili smo gore! Svih 2864 meta bili su ispod nas! ?estitanja na hrvatskom, ma?arskom i slovenskom – i svi smo se razumjeli! Nevjerojatno!
Spust je bio malo zahtjevniji (pogotovo za one s kratkim nogama), ali na siparima, sigurna sam, otkotrljao se i koji kamen?i? s naših srca – bili smo na sigurnom! Na povratku do Doli?a u magli nas je iznenadio mladi kozorog, atrakcija triglavskih proplanaka, a uskoro je stigao i ostatak obitelji. Foto-session, uz spremno poziranje mladih nada triglavskih pista, nismo mogli presko?iti. Ma to je kao da do?ete na Velebit i ne fotografirate medvjeda… ;o)
I onda u nedjelju, nakon još kra?e noći i uz još teže Buđenje ženskog dijela ekipe, ali uz kavu, krenuli smo prema autu. Ali… trebalo se spustiti… Predvi?enih šest sati pretvorilo se u sedam i pol jer su Ivanine i moje noge zadnjih par sati lagano otkazivale poslušnost, a planinarske cipele činile su nam se broj ili dva premale. čim smo stigli do ledene Savice, noge smo rashladili, osvježili, oprali… na veliko veselje svih osam primjeraka stopala. I sve je bilo super! Samo što u podnožju Triglava, u civilizaciji, više nitko ne razumije hrvatski…
???
Fotke su u GALERIJI
