Moj prvi izlet na Kalnik 15.02. A.D. 2009.
Sve događaje i dojmove s ovog današnjeg, za mene prvog, ali zasigurno ne i posljednjeg izleta na Kalnik, teško je opisati na odgovarajući način. Mislim da to mogu razumjeti svi koji će se prisjetiti nekih svojih sli?nih avantura. Stoga Vas molim – bez prevelikih zamjerki.
Dogovor o izletu na Kalnik imali su Tomi i Frenki. Temu su započeli uz jedno od zajedničkih nam druženja, pa su – vjerojatno da me samo malo uklju?e u razgovor, predložili da im se pridružim u njihovim nakanama. Bez previše razmišljanja pristao sam na izlet – pa da probamo! Mislim da su se taj put i oni malo iznenadili, ali odmah je nastalo veliko oduševljenje. E, a onda … Gosponi, pa ja nemam dobru jaknu, nemam dobre hla?e, ustvari nemam nikakvu opremu… Uzalud sva moja opravdanja i pritužbe, jednostavno su za sve imali neko rješenje – jakna je dobra i ova koju imaš, imaš duge gaće i samterice, samo ti trebaju dobre cipele i to je to. Više nije bilo izlaza, pa ajde onda, stvarno može, idemo! Taj put su mi još samo spomenuli da idemo rekreativno i da se ne treba previše brinuti, a važnije stvari su pojasnili neposredno prije polaska (valjda dok su bili sigurni da više ne odustajem).
Sastanak je dogovoren u sedam, a ekipa koja se skupila, više nego odlična; Dario, Pegi, Magić, Toomy i Frenki. Jutarnji ?aj i slani klip? potpuno su me razbudili. Ohrabrenja prema meni stizala su od svih spomenutih, što me je u potpunosti razveselilo i dodatno oja?alo za polazak. Svu opremu smo ubacili u kombi i krenuli put Kalnika. Pozitivna atmosfera se nastavila i u vožnji, pa smo vrlo brzo stigli do predvi?ene lokacije. Dalje put pod noge, a zima i vjetar su me, moram priznati, malo obeshrabrili. No već nakon par koraka i lagane uzbrdice svaka nelagoda je nestala.
Poslije nekih petnaestak minuta došli smo do prvih “pravih” stijena. To, mislim si, a opet s druge strane, samo oprezno (često upotrebljavan savjet mojih suputnika). Osim toga ne bi bilo dobro da dečki imaju neke probleme radi mene, novajlije. I dok muku mu?im s tim problemima, čak neočekivano, čujem prve glasove iznad sebe – vidljivost je dobra. Još par koraka, stanem na vrh i pogled… Ma, ni slova, nikakve riječi prvih par sekundi, samo muk. Ovakav pogled, priroda, to stvarno nisu bila moja, ma ni ona najveća očekivanja. Veličanstveno. Tu smo se kratko zadržali i krećemo dalje. Ponovno se na kratko se zamislim – pa ako i nema više ni?ega, radi ovoga se isplatilo.
Stalne zanimljive priče i događaji iz prošlosti, nisu mi dali previše vremena da shvatim, da smo došli do prve ozbiljnije prepreke. dečki su mi (naravno putem) objasnili da ima nekoliko zahtjevnijih mjesta koje treba savladati. Rekli su da postoji i lakši način, ali da mi idemo ovim putem. Ispred nas stijena, Sedmi zub, sedam metara. Neki odmah kreču, Počinju penjanje. Promatram njihove pokrete i pokušavam skužiti najlakši put, pa oni valjda primje?uju moje male nesigurnosti. Odmah zatim, uz njihova ohrabrenja, mislim si – ma to je ono, ako sam tu moram probati. Nisam sad tu da odustanem. Penjanje koje je uslijedilo nije bilo sigurno odrađeno ko od “starih” Mambi, ali je za mene to bilo veliki uspjeh. Na vrhu me ponovno dočeka onaj fenomenalni pogled, a i Mambica za okrepu.
Ostali dio stijenja koji smo savladavali, nije bio toliko zahtjevan, što ne znači da se umanjila ljepota koju sam doživljavao. čak naprotiv, skoro svaki od ostalih “zubi” stjenjaka donosio je svoje ?ari. Prelaze?i preko svakog od njih javljala se dodatna ispunjenost i pomalo sam već opušteniji, kad… nova “prepreka” – spuštanje između dvije stijene. Budu?i da slijedi moje prvo takvo iskustvo, ponovno se nastojim čim više usredoto?iti na taj poduhvat. Na većem dijelu spuštanja ruksak sam povla?io po stijenama, pa je uz moje čudne pokrete, dečkima to izgledalo možda i pomalo smiješno. No nisu se smijali, nego su mi ponovnim svojim ohrabrivanjima i navo?enjima pomagali pri spuštanju.
Ubrzo nakon toga (vrijeme ko da je jurilo) prošli smo svih sedam “zubi“ i spuštamo se u planinarski dom. Slijedi doručak, koji nikad bolje nisam uživao, te ponovno zajedničko druženje u odličnoj atmosferi. Poslije tog odmora malo smo “pro?a?kali” po starom gradu Kalniku, a onda smo morali krenuti prema nazad. Vrlo brzo smo savladali šumski dio, samo ovaj put ispod stijenja. Stvarno je ohrabruju?i pogled prema vrhovima po kojima smo maloprije prolazili. dečkima je to već dosta normalna pojava, ali svejedno se iz njihovih priča može iš?itati poštovanje prema svakom dijelu terena koji su prošli. Prvenstveno zbog toga, za mene je vrijedilo ovo prijepodne provesti u njihovom društvu, doživjeti prirodu na način na koji ju oni doživljavaju i ispuniti svoj život jednim od događaja koji se nikad ne zaboravljaju. Veselim se novoj avanturi!
Novi član Chrnih Mambi,
gušter Cvajta
[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5303055391795854961]
