Zub za Zub! Kalnik – 16.01.2011.

Želja da gradske šetnje sa kolicima i našom djevoj?icom zamijenim uzbrdicom, šumskim putovima i ponekim pogledom koji samo planina može podariti, već neko vrijeme tinja u meni. I odjednom se pružila idealna prilika… Subota, muž najavljuje da nam nedjelja daruje dan okupan suncem… – Može Kalnik? sreća, uzbuđenje kao dijete koje se veseli ?okoladi… – Naravno da može!

Qashqai sa ekipom čeka dok ja naravno posljednja jurim preko dvorišta. Ostavljamo novomarofski asfalt i skrečemo za ljubeški kamenolom. Iako nas sunčani dani prate već neko vrijeme, nisu nas oslobodili blatnjavog puta do table opčine Kalnik gdje ostavljamo auto.

Pokret, cap cap blato pod našim gojzama i evo za?as skretanja u šumu. Liš?e šušti pod nogama, osjećaj je sve bolji… Iako je zima čini se da nas prolje?e prati u stopu…
već poznat put vodi nas uzbrdo, paprat i jelenak se zeleni na mjestima, ali mokra zemlja ispod lišća nas tjera na oprezno uspinjanje.

Što smo više, otvaraju se sve ljepši vidici pa uskoro dolazimo i do uzletišta paraglajderskog kluba Feniks, za Tomija vjerojatno najdraže mjesto na ovoj planini. Ma bit će dobrog vjetra uskoro i za tebe, leta?u moj.

Prema sjeveru pruža nam se prekrasan vedar pogled dok prema jugu nakon par sela vidimo ocean oblaka tek sa kojim isplivanim vrhom. uživajući u trenucima počastili smo se svaki sa klementinom da imamo snage za dalje. Vjerujem da je Tomiju i Iveku to bila lagana šetnja jer smo Ivana i ja išle prve, al barem smo si tako same odrečivale tempo.

Evo nas za?as i na samom vrhu. Puše vjetri? i napokon dodirujem taj hladan kameni stup na Vranilcu. U tom trenu, zove nas Frenki, naravno tko bi drugi, ma zna čovjek od planine kad treba zvati!
Okrijepimo malo dušu toplim ?ajekom i gutljajem iz pljoske pa krećemo dalje.

Odmah dolazi novi izazov Ivanu i mene – sedam Zubi. Ipak zaobilazimo teži uspon na 7. Zub koji je možda mrvicu prezahtjevan za nas žene u ovom trenutku, ali već par metara dalje čeka nas malo „lakša“ varijanta. Otprilike 4 m stijene na koju se treba popeti. Krečem prva, u glavi mi odzvanjaju Tomijeve riječi kao osnova za sigurno penjanje “uvijek imaj tri ?vrste to?ke”. Uspijevam bez problema! Tomi za mnom pa onda Ivke (iako je mislila neće uspjeti, odradila je to savršeno, čak je dobila i uže za osiguranje, ali uop?e joj nije trebalo), a na kraju i Ivek.

I krenuli su tako zub po zub, kako koji, neki manje zahtjevan, neki više, ali svaki pruža drugačiji osjećaj i pogled na greben. Gotovo svaki zub ima težu i lakšu varijantu uspona i spusta, što smo, naravno, prilago?avali ženskom duetu… Zbilja su fascinantni ti Zubi. Svaki vas nanovo iznena?uje detaljima, a posebno je interesantna njihova cjelokupna formacija, odn. kako se Priroda zapravo zaigrala kamenom…

Dolazimo do doma. Nanovo urečen odiše ugodnošću i gastronomskom ponudom za svaku pohvalu… ručak, malo ugodnog druženja i za?as krećemo natrag. Kako naš dragi vodi?i / muževi vole kružne varijante, odlučuju nas vratiti južnom stranom grebena, pou?nom stazom preko ostataka crkvice Sv. Martina. Taj dio šume s druge strane grebena prožet je nekim drugačijim ugo?ajem. Drveće „raste iz kamenja“  ili poprima zamamljive vizualne figure. Ubrzo dolazimo i do spomenutih ostataka tj. ruševina crkve sv. Martina koja datira iz 14 st., a tek ostaci kamenih zidova odaju pravu veličinu te drevne gra?evine.

Nastavljamo dalje i evo nas ubrzo na dijelu puta kojim smo zaokružili cjelinu. Preostao je samo spust do ceste na kojoj nas opet čeka cap cap blato.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5563124848138382001]