U potrazi za bojama jeseni (Veliko Rujno, Višerujno, Bojinac) 03.-05.10.2014.
Subotnje jutro. Provirujemo iz šatora smještenog uz crkvicu BDM, a uokolo suhozida gleda nas 30-tak poludivljih konja, kobila i mazgi. Ne ?uje se buka prometa (mada povremeno projuri neko neregistrirano vozilo s vozačem po?etnikom), ni zvonjava mobitela. Samo ovo je već vrijedno našeg dolaska na Velebit, na naš tradicionalni jesenji pohod.
Nakon brojnih pokušaja organizacije termina za A i B tim, spala knjiga na tri slova, pa smo imali AB tim, sve po potrebi. Na Veliko Rujno smo stigli u petak navečer i to prvi puta direktno autom do crkve. Pripremili smo šator, naložili vatru i krenuli na pripremu narodne (ili selja?ke kobasice). Za pripremu ove kobasice preporučamo da je samo malo popržite na vatri, jer se predugom pripremom gube sastojci i kobasica nestaje. Normalno, ja opet forsiram prvi na spavanje, valjda ima veze s godinama.
Subotnje jutro je u znaku, već gore spomenutih konja, a idila je trajalo do trenutka kada nisu krenuli prema autu, počeli ga lizati i podizati noge da sko?e na njega. Na vrijeme smo ga ipak maknuli s polja i preparkirali na sigurno. Raspremamo šator i bez doručka krećemo put Stražbenice i prijevoja Buljme. U laganoj šetnji prestižemo dvoje rendžera nacionalnog parka i pričamo s njima o našim i njihovim namjerama. Nakon što smo rekli da krećemo na lutanje po Višerujnu pokušavaju nas odgovoriti od toga, jer je, kao preopasno, imate plo?e, zalutate….. Ali plan je plan, pa nakon doručka na predivno vjetrovitom mjestu s pogledom na kanjon Velike Paklenice krećemo put Buljme.
Na prijevoju napuštamo markacije i krećemo divljinom prema našoj prvoj to?ci – vrhu Tadina glavica (1500 m). Na vrhu snimamo pravac i krećemo grebenskom stazom. Na po?etku nas biju naleti bure, a kasnije se razilaze oblaci i smiruje bura, pa uživamo u pogledima na Rujno s jedne i na Javornik, Oglavinovac i druga manja polja s Li?ke strane Velebita – na putu prema Viso?ici.
Na našu veliku radost životinjski svijet ovog dijela je prili?no brojan – u nekoliko navrata naletjeli smo na divokoze, kojih u jednom stadu bilo oko 30-tak komada. Put nas preko Debelog brda vodi dalje grebenom prema našoj zadnjoj to?ci grebena – najnižem vrhu Korovilje. Ali mi ne žurimo tamo. Ska?emo s kamena na kamen, istražujemo dubine procjepa i rupa i razglabamo o vrhovima s Li?ke strane.
Cvajta opet bira mjesto za počinak i lagani drijem. Moram li napomenuti da smo od svih travnatih i ravnih dijelova Višerujna za počinak odabrali kamenu padinu? Ali možda je tako bilo i bolje, u suprotnom bi mogli predugo odspavati, a ipak je pred nama još spust s Korovilja na Rujno. Spust je opravdao očekivanja. Bilo je provla?enja i raznih spuštanja, priječenja sipara i traženja najboljeg pravca. Rujno blizu, a ipak daleko. Na spustu se hranimo raznim prirodnim slasticama poput divljih kupina i šipka, kojih ima u izobilju. Još malo i na putu smo, te bez problema dolazimo do naše baze – crkvenog dvorišta. Sam krug je sa svim odmorima trajao 9 sati, lagano, gotovo da i ne osjećamo umor. Samo zadovoljstvo.
Sada se opet prebacujemo na B tim i počinje priprema večere, vatrice i lagano ispijanje gemišteka. Nakon narodne kobasice ovu večer je na meniju bio jeger i s njim nije bilo problema oko pripreme. Stavi iznad žara i prži dok ne pocrveni. U slast.
Nedjelja je dan za Bojinac. Pošto nam je auto na Rujnu, mijenjamo prvobitni plan (Vaganac) i odlučujemo se na kružnu stazu ovom predivnom divljinom kamena i krša. Na platou s pogledom i bazenom, podno Bojinog kuka rješavamo zalihe hrane i onda siti penjemo vrh. Malo sajli i stijene i uskoro sjedimo na vrhu. Pogled nam bježi prema grebenu kojeg smo jučer prošli, Sve se vidi kao na dlanu i odmah smišljamo neke buduće planove za direktne uspone na greben. Zašto ne, i stari G.V.i su tu prolazili, pa zašto ne bi i mi.
Spuštamo se natrag s vrha do naših ruksaka i krećemo kružnom stazom prema Krilatom kuku. Markacije su gotovo izbrisane, a stijena oštra i treba paziti na svakom koraku, pogotovo da nas put ne odvede u pogrešnom smjeru. Ali uživajući dolazimo do podnožja Krilatog kuka i malo razo?arano otkrivamo da staza ipak ne vodi na vrh. Na divlje bi se još i popeli, ali bi silazak bez opreme ipak bio malo kompliciran. Da nadoknadimo ovo ne penjanje, neki od nas se na divlje spuštaju prema polju koje nas vodi prema Jaginom kuku. Tu opet malo lutamo, ali se Vraćamo na početak naše staze, napuštamo ovaj Svijet za sebe i krećemo prema Rujnu.
To je to, vikend je time završio, plu?a su napunjena, glava odmorena. Bez obzira na sve probleme s uskla?ivanjem termina, odlično smo obavili ova dva jesenska dana i uživali u novim i starim ljepotama Velebita.
D.K.
Track i fotke su u nastavku:
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6068552409862163505]
