Avantoura Velebit 2007.

Tradicija nije iznevjerena i tako i ove godine imamo našu višednevnu avanturu na Velebitu. Normalno prva dva člana su već znana, Toomy i ja, dok već ?etvrtu godinu zaredom imamo novog trečeg člana. Nakon Jurija, Ljubija i Rajka ekipi se ove godine priključio Siniša Š – Sina (već poznat s uspona na Triglav, op. admin).

 

S nikad manje planiranja krećemo u petak rano ujutro s vozačem Čarugom prema Zagrebu.

 

Nagibni vlak za Gospić polazi u 06:50 a u Gospić kasni 15 – tak minuta. U Gospiću nas dočekuje gospodin Tomislav Čanić, predsjednik planinarskog društva Željezničar iz Gospića.

 

inače gospodin Čanić je iskusni planinar, osvajač Kilimanjara (5895 m) – najvišeg vrha Afrike i Aconcague (6962 m) – najvišeg vrha obiju Amerika i prije svega vrsnog poznavaoca Velebita. Zanimljiv susret s čovjekom koji je stvarno mnogo prošao i od kojeg se mogu dobiti odlični savjeti.

  

Ukrcavamo se u njegov Daewoo Tico i krećemo prema selu Rizvanuši (10 km od Gospića), te se u petak, 05.10. u 11:30 upučujemo u kraljevstvo Velebita.

  

početak avanture i Treći član – Siniša

  

 
U petak nas prati predivno jesensko vrijeme, s predivnim bojama Velebitske šume. Nažalost nakon nekoliko sati dolazimo do područja u kojem Hrvatske šume uništavaju ovaj biser prirode i svojom snažnom mehanizacijom rade desetke preoranih šumskih putova.

 

To je svakako jedna tužna hrvatska istina, za koju zna mali broj ljudi, nije eksponirana po novinama i mi malobrojni planinari malo možemo pridonijeti svojim glasom.

  

Prva tri sata hodamo po šumskom putu sve do ostataka planinarke kuće u Jelovoj ruji. Od tuda dalje krećemo prema Stapu, nama vrlo dragom području. Usput penjemo na Debeli kuk (1269 m), a Siniša i na sve ostale okolne kukove i ostalo kamenje u blizini.

 

Do Tatekovog skloništa na Stapu dolazimo u sumrak i zadovoljno primječujemo da smo sami. Izvor vode nije presušio i zadovoljno punimo zalihe. I peremo se između ostalog.

 

Nakon fine Toomyeve večere ipak vidimo da nismo baš sami,  primječujemo i jednu puh obitelj koja spremno čeka da pokupi mrvice hrane.

  

iduće jutro dočekuje nas poluobla?no i koriste?i to da još nema kiše penjemo se prema kuku Stapini i dalje prema Malom i Velikom Rujnu.

  

Kuk Stapina i oblaci prema Rujnu.

  

Ova dionica nije preteška, veći dio staze je ravan, uz tri lagana uspona s teškim ruksacima. Na kraju ipak ne uspijevamo pobje?i kiši i pred samu crkvicu na Velikom Rujnu hvata nas pljusak i navla?imo kabanice. Na Rujnu uspijevamo pronaći zaklon uz jednu kućicu i objedovati. Također srećemo skupinu slavonskih planinara iz HPD Belišće, od kojih saznajemo da ćemo slijedeća dva dana dijeliti velebitske staze. Nakon ručka krećemo prema planinarskom skloništu na Strugama i to kroz vatrom opustošeno područje Velikog Rujna i Stradžbenice. Cijelim putem prati nas lagana kiša, ali uživamo u pogledu koji se otvara sa prijevoja Buljma.

  

Detalj s Malog Rujna.

  

Dolaskom do skloništa na Strugama slijedi i prvo razo?aranje. Neka u?iteljica dovukla je u sklonište učenike osnovne škole koji se ne znaju ponašati u ovakvim uvjetima i traže valjda komfor u ovakvom objektu, te Gospićki izbjeglica (bježim od jamaca) – Žuti objavljuje da mjesta nema i neka mi i Slavonci produžimo dalje. I pita da li smo najavljeni. Vidi se da i na Velebitu kreće privatizacija, pa su tako neke čudne osobe prisvojile pravo na planinarska skloništa i valjda čitava područja Velebita. Sad vidimo da ubuduće više na pohod ne krećemo bez šatora, tako da sami biramo mjesta gdje ćemo uživati i spavati u samoći s Velebitom. Situacija dalje je da Toomy i ja ne nalazimo mjesta u skloništu, jer – normalno –  pristojno puštamo starije, ali nalazimo drvarnicu u kojoj bi kao trebao spavati pas jednog planinara, takozvanog.

 

E, ali mi odlučujemo da pas ipak leti van, uz negodovanje njegovog gazde i nakon brzinskog pospremanja lijegasmo u naše vreće za spavanje.

Apartman Drvarnica na Strugama

  

E gdje može pas može i čovjek, makar je nekad bilo obrnuto.

  

Ujutro nas dočekuje oblak i spoznaja da nas čeka vlažni dan u oblaku s nula vidljivosti. Odmah po Buđenju prakti?ki bježimo od skloništa i odlučujemo da doručak bude na Marasovcu. Od Marasovca uzdužnom stazom penjemo prema Vaganskom vrhu (1757 m) i dalje prema Svetom brdu (1753 m). Cijelim smo putem u oblaku,a probijaju?i se kroz gustu makiju i mokri od vlage. Isto tako izloženi smo i udarima bure, kojoj se ovaj put i veselimo u nadi da će rastjerati oblake. Cijelu dionicu uspješno prolazimo, makar je uspon na Sveto brdo bio malo i naporan, zbog bure, hladnoće, a i umora trečeg dana hodnje.

  

Vaganski vrh

Sveto brdo

  

Tako je i naše drugo osvajanje Svetog brda, vrha s jednim od najljepših pogleda na Velebitu proteklo u magli. I opet nismo vidjeli ništa, ali nismo bili razo?arani, i uspon u ovakvim uvjetima ima svoje ?ari i to ponekad i veće od uspona u normalnim uvjetima bez bure, kiše i magle.

 

Treče noćenje je opet u prebukiranom skloništu na Vlaškom gradu, samo što su ovaj put ovdje normalni ljudi i planinari, kojima se nije problem dogovoriti i organizirati.

 

Posljednje Buđenje za ovogodišnju avanturu je u šest sati u potpunom mraku, te s kopflampama krećemo prema Ivinim Vodicama, gdje slijedi doručak i pranje zubi.

 

I nakon toga spust prema moru kroz kanjon Male Paklenice, stazom koja slijedi u ovo doba presušeno riječno korito i preporu?a se samo psihi?ki i fizi?ki spremnim posjetiteljima.

Sveto brdo iz Male Paklenice

  

Kanjon Male Paklenice stvarno opako izgleda, a ponegdje je njegova dubina i do 300 metara, a dužina je oko 3 kilometra. Bilo bi zanimljivo vidjeti i proći ovu stazu u prolje?e kad potok nije presušen i kada su vode najveće.

  

I tako četvrti dan ove naše avanture dotičemo asfalt u Selinama, pijemo pivo i kupamo se i peremo u moru i krećemo prema Marofu.

  

Pobjedni?ki tim nakon četiri dana na Velebitu

  

Duboko uvjereni da će naš Treći uspon na Sveto brdo, ove godine za Božić biti sunčan i da ćemo konačno uživati u pogledu i još jednoj pravoj avanturi.