Duh Diva Velebita (Vratnik – Tulove grede)
proći Velebit u jednom komadu, iskusiti sve njegove promjene i sve kamenje od sjevera prema jugu i to u jednom dahu već dugo je bila moja želja i cilj. A spletom okolnosti, evo to sam sad uspio ostvariti. I moram reći da je zaista fascinantno krenuti s po?etne to?ke Velebita na prijevoju Vratnik i obilaziti sva već poznata mjesta, staze i poznate ljude koji žive s Velebitom te završiti put nakon nekoliko dana na Velebitskom jugu, na Tulovim gredama.
Kad stojiš na po?etku ovakvog puta i znaš da ideš u planinu i da ?eš s planinom živjeti osam dana, zastaneš i pokloniš joj se, zamoliš je da bude blaga prema tebi i prema tvojim prijateljima koji su s tobom na ovoj avanturi, napuniš plu?a svježim zrakom i kreneš….
Nakon nekoliko tjedana fizi?kih i logisti?kih priprema moja i naša avantura startala je u subotu, 05.05.2012. godine. Na put nas kreće ?etvorica, uz mene tu je legenda i starina Ljubo, te Mario i Željko, kojima je ovo i prvo pravo iskustvo na Velebitu. Samim time i plan je bio da u prvih nekoliko dana svatko od nas (osim mene) može i odustati. Ali do toga, nasreću nije došlo.
A ovako je izgledao moj i naš pohod od Vratnika do Tulovih greda.
05.05. POLAZAK NA VRATNIK
nalazimo se u kasno popodne u Novom Marofu, te ispra?eni od članova Črnih Mambi krećemo put Vratnika, gdje no?imo u pansionu Putnik. noćenje u dvokrevetnim sobama je 100 kn po osobi, za večeru goveći gulaš i pivo.
06.05. VRATNIK – ZAVIŽAN
Za prva dva dana imamo lošu vremensku prognozu koja nam u mnogo?emu i odrečuje dnevni plan. Za prvi dan nemamo uzmaka, jednostavno moramo stići do Zavižana. Buđenje je u ranu zoru i u sedam sati smo već kod devastiranog motela na prijevoju spremni za pokret. Dionica od Vratnika do Oltara jedina je na ovom pohodu koju još nisam osobno prošao, stoga prema njoj stoji određeni respekt. Lutanje nije dozvoljeno, jer si ne možemo dozvoliti dragocjeni gubitak vremena. Nasreću vrijeme nam se za početak smilovalo i pokret je po suhom i ugodnom vremenu. Dionica je inače lagana za hodanje, nema nekih velikih visinskih vertikalnih razlika, a za mene je i vrlo ugodno otkri?e. Mnogobrojne visoravni, stara i napuštena sela, sve to zove da se vratim na ovo područje i detaljnije ga istražim. Problem Velebita je taj da većina planinara ide samo na najrazvikanija mjesta, a mnoga prelijepa ostaju nespominjana i zanemarena. S druge strane to je možda i dobro za nas istinske zaljubljenike, tako da ta mjesta ostaju većinom nedirnuta za nas ostale. Koriste?i se savjetima s planinarskog foruma i trenutnom vremenskom prognozom ovdje se krećemo većinom makadamom izbjegavaju?i tako napušteno selo Tuževac. Kišu nismo mogli izbje?i, pa nakon tri sata hodnje obla?imo kabanice i pon?a i dalje nastavljamo po velikom pljusku. Do Oltara se vrijeme malo ipak primirilo, pa tu koristimo terasu planinarskog skloništa (?emu služi ovako stalno zaklju?ano ?) da se osušimo, presvu?emo i naru?amo prije uspona na Zavižan. Na tom putu nas kod Babi? Si?e (ulaz u NP Sjeverni Velebit) opet počinje gnjaviti dosadna kiša. Pla?amo ulaznice i krećemo dalje do doma. U domu nas čeka Ante s svojom travaricom i skupina njema?kih penzionera, članova udruge proučavanja orhideja. Nasreću ne ostaju predugo, pa sami uživamo uz topli prostor doma na Zavižanu, grah i pivo. Rakiju sam inače sam morao maknuti nakon trečeg ulijevanja, jer se ekipa malo zaigrala s bocom. Ja normalno nisam, netko treba biti i pametan. Još bi mi tu i ostali.
07.05. ZAVIŽAN – ALAN
Dan s najlošijom prognozom vremena, a mi moramo svakako stići do Alana. Budimo se, a vrijeme vani nas ne ohrabruje za polazak, kiši i puše snažan vjetar. Smještamo se u boravak, doručkujemo i uz peć čekamo. Oko 10 ujutro vrijeme se smiruje i tu odlučujemo da nema više čekanja. Put pod noge, pravac Premužićeva staza i planinarska kuća Alan. Iako je za ovaj dan postojala mogućnost hodnje do skloništa na Ogra?enici, ili čak na Skorpovcu vrijeme nas je ograni?ilo i nije nam dalo izbora. Kiša nam se smilovala do skretanja za Gromova?u, a ovdje je zagrmilo i počelo pljuštati. Žurimo se do Rossijeve kolibe koja će nam poslužiti kao privremeno sklonište. Sklonište koje se kao obnavlja već nekoliko godina je u groznom stanju. Dimnjak od peći ne postoji, tu je samo neka improvizacija koja vam može poslužiti da se ne smrznete, nego da si skratite muke i ugušite se. Taman kad odustajemo od loženja i malo uspijevamo prozra?iti kolibu vani se vrijeme pogoršava, kiša prelazi u ledenu kišu, tu?u i snijeg. Vrijeme nas baš ne ohrabruje za polazak, a dva-tri sata od nas je toplo sklonište i topli ručak. U Rossijevoj nismo dočekali prestanak oborina, a kad se vrijeme samo malo primirilo izlazimo i krećemo dalje. Približavanjem k Alanu i vrijeme se popravlja, kiša prestaje padati, a na kraju dana gledamo i zalazak sunca. U domu nas je dočekao Ivo s keljom i kobasicama, a peć je odlično poslužila da posušimo mokru odjeću. Isto tako odmah se i vrte planovi za idući dan, te je prijedlog da se pokuša doći do Prpe, a to je nekih 35 kilometara. Ako ne bi išlo imamo sklonište na Skorpovcu.
08.05. ALAN – BAŠKE OŠTARIJE
konačno nas je jutro nagradilo Suncem. Ne zadržavamo se dugo s obzirom na ambiciozni plan, te krećemo prema Baškim Oštarijama. Prvo dio puta nas nagrađuje predivnim pogledima na more i otoke, te tu puno vremena trošimo na slikanje i snimanje. Prva prava pauza je u šumi kod skretanja za Ogra?enicu, a slijedeća na izvoru Korita (gornja). Ovdje uživamo u vodi koje ovaj put ima u izobilju. Kasnije nas staza vodi iznad sela Radlovca, po teškom kamenjaru i velikoj vrućini, koje nikako da prođemo. Monotonost staze do Skorpovca razbija samo krdo poludivljih konja koji nesmetano pasu travu velebitskih livada. Na Skorpovac stižemo oko 14 sati, slijedi topla juhica i mesni dio ru?ka, a dok neki vrijedno pripremaju ovaj obrok, neki to vrijeme koriste za spavanac. U pola 4 smo spremni za polazak prema Prpi i Baškim Oštarijama. Ovaj ostatak Premužićeve staze većinom prolazi kroz šumu i prili?no je dosadan i zamoran. čovjek se prakti?ki osje?a kao da nema zraka, a jedino se isplate pogledi s Dabarske kose. I na kraju naše rute, nakon što smo skrenuli prema Prpi uspijevamo izgubiti markaciju na novo probijenom šumskom putu i ponovno se vratiti na Premužićku. Time smo i produžili naš put za barem pola sata. Kod Prpe nas čeka topla dobrodošlica, rakijica i juhica, te naš paketi? s rezervnom hranom i odjećom koji smo tu prethodno poslali. Nakon ugodnog druženja slijedi ovaj put malo duži spavanac.
09.05. BAŠKE OŠTARIJE – ŠUGARSKA DULIBA
Na ovoj dionici sam uživao. Nije baš atraktivna i u planiranju sam ju naveo kao šumsko dosadnu, ali ovaj put me je ova šuma oduševila svojom svježinom i zelenilom. Nakon što smo se lijepo naspavali kod Prpe ujutro smo presložili ruksake i to vrlo detaljno. Na stol smo stavili svu preostalu hranu, plus dodatak iz paketa i posložili je na način da je svatko dobio hranu za jedan od preostalih dana, jedino je onaj za prvi dan nosio i doručak za posljednji. znači maksimalno optimalno i svejedno 20-tak kilograma. Dionicu smo startali od zatvorene škole u Baškim Oštarijama i tu je odmah slijedio žestok uspon skijaškom stazom, pravom za zagrijavanje. Ova dionica ima najviše vertikalnih promjena visina, tako da je odmah nakon ovog uspona uslijedilo i spuštanje. Od po?etka su se ugodno izmjenjivali pašnjaci i šuma, a za nastavak staze odabrali smo Ramino korito. Procijenili smo da nam je bolje da smo u hladovini i svježini šume, nego da idemo primorskom stranom. Također tu smo naletjeli i na prvog poskoka i na smuka iliti kravosasa. Na pola Raminog korita radimo i pauzu za ručak, uz neizostavnu juhu. Problem nam je jedino napravio vo?ni desert – kruška, koja je nas trojicu potjerala na obavljanje hitne velike nužde. Nastavak nam nosi još brojna penjanja i spuštanja, te dolazak oko 7 sati do skloništa na Šugarskoj dulibi. Na bunaru imamo generalni higijenski remont, uživamo u ovoj šterni koja nam daje nešto što je od životne važnosti na Velebitu, a to je voda. Na mom i našem prvom spavanju na Šugarskoj dulibi priključuje nam se još dvoje planinara iz Zagreba koji su taj dan isto potegnuli od Baških Oštarija i usput nas pobijedili u beli.
10.05. ŠUGARSKA DULIBA – VELIKO RUJNO
Cilj ovog dana je Veliko Rujno, a smještaj smo rezervirali kod Peke, zajedno sa večerom. Rutu smo podijelili na dva dijela, tako da je pauza za ručak bila na Stapu, što je svakako odli?an izbor jer je to mjesto koje obiluje vodom. Tako smo i tu iskoristili priliku i okupali smo se u potoku kod izvora u stijeni, Stapskoj rivijeri. Prije samog dolaska do Stapa iskoristili smo priliku i zbog dovoljno vremena posjetili devastirani objekt bivše JNA na prekrasnom vrhu Panosu. Jedino je bio problem što smo svjetiljke ostavili u ruksacima na odvojku za Stap, tako da ovaj put nije bilo detaljnijeg istraživanja svih tunela i prolaza koji su tu ukopani u stijene.
Poslije dužeg odmora na Stapu i obilnog ručka stvarno je bilo teško odmah krenuti uzbrdo. I koliko god ova dionica izgleda lagano kod pripreme, na kraju ispada jedna od težih. Razlog je svakako već i zamor materijala, a u mom slučaju i veliki problemi s tetivama, koje su mi natiskala tzv. plasti?na oja?anja na Alpina ljetnim cipelama. Preporuka je da ne kupujete Alpinke ukoliko planirate višednevne pješa?ke pohode. Zbog tog problema najteže mi je bilo hodati po ravnom terenu, a kojeg je na Rujnu bilo i previše. Na Rujnu nas je dočekao Peko i njegova Milka s okrepom – gulašom, zelenom salatom iz vrta na Rujnu i karlova?kom pivom. I tu opet imamo tuširanje, ovaj put iz tuša na njegovoj terasi. Nikad na svojim Velebitskim pohodima nisam potrošio toliko vode na osobnu higijenu, ali svakako ne škodi.
Spavali smo u njegovom starom ljetnom stanu smještenom odmah do crkvice.
11.05. VELIKO RUJNO – VLAŠKI GRAD
Dionica za uživanje i za nagradu za sve izdržano proteklih dana. Također i dionica s nekoliko izvora vode, tako da je do Marasovca u ruksaku samo 1,5 litara po osobi. Laganim i dugim usponom dolazimo do Stražbenice, prolazimo Buljmu pune?i kartice na fotoaparatima i kameri, te nakon lagana tri sata dolazimo do Struga. Kratak odmor i nastavljamo prema Marasovcu, gdje je predvi?en duži odmor za ručak, te kratki spavanac. Spavanac je bio jako ugodan, sunce nas je omamilo i sat vremena je zaista brzo i ugodno prošlo. Slijedio je uspon na najvišu to?ku Velebita – Vaganski vrh s 1757 metara n/v, a zatim i ugodna šetnja po grebenu prema Svetom Brdu. Pošto za smo za idući dan imali dogovor s ostatkom ekipe za sastanak negdje oko Svetog Brda, odlučili smo se za spavanje u skloništu Vlaški grad. Definitivno najgore mjesto za spavanje na ovoj turi, sve je puno miševa koji po noći prolaze kraj vas, izvla?e hranu iz otvorenih vrećica koje neki pametno tu ostavljaju i imaju neke svoje no?ne rituale. Izjava Željka je bila: Mislio sam da sam u crti?u, ležim na stolu i gledam kako miš s prednjim nožicama izvla?i špagetu iz vrećice i odnosi je do kutije s drvima gdje to jede. A normalno novi miš je već kod vrećice i radi isti posao.
Šteta za ovo sklonište, jer se nalazi na predivnom mjestu, ima kvalitetan izvor vode, a i Mambe su sentimentalno vezane za njega, jer smo tu dočekali naš prvi Božić na Velebitu. A na ovom najgorem no?enju barem se Mario uspio naspavati, mi ostali smo valjda bili zaokupljeni miševima i nismo hrkali, pa je čovjek iskoristio situaciju.
12.05. VLAŠKI GRAD – VELIKO LIBINJE
Tu se budimo dosta rano s obzirom na uvjete i penjemo na livadu iznad skloništa gdje imamo doručak i izležavanje čekajući ostatak ekipe. čim dalje od skloništa i mišje ekipe.To čekanje se odužilo pa nam se tročlana ekipa pridružuje tek oko 11 sati. Na kraju smo se opet i razdvojili, jer smo mi bili brži i uhodaniji, pa smo u dvije grupe krenuli prema Svetom Brdu. I ovo je na kraju bio i najžeš?i uspon na ruti, jer se u 1 ½ h penje s 1280 metara na 1753 m. Tu je bio problem u dosta kasnom polasku, jer smo zbog vrućine trošili dosta tekućine i do skloništa na Libinju smo stigli skoro skroz suhi. Sveto Brdo nas je ovaj put počastilo predivnim vidicima i tu smo se dugo zadržali diveći se ovom prekrasnom vrhu i prirodi oko njega. Slijedi strmi spust do skloništa na Dušicama, pa još teži spust preko Debelog brda prema Libinju. Ova staza je stvarno teška, zbog oštrog kamenja i svaki korak mora biti apsolutno to?an. Spustivši se na Libinje skrenuli smo stazom direktno prema skloništu, znači nismo išli do Sv. Ivana, nego lijevim odvojkom prema kontejneru na Velikom Libinju. A samo mjesto gdje je sklonište je bilo pravo osvježenje za ?etvoricu umornih planinara. Stablo koje radi hladovinu, livada s niskom travom, u blizini gušterna s pitkom vodom, te na kraju čisto i uredno sklonište u koje su se na kraju predivne večeri stisnulo osam planinara. A prije spavanja se i pojelo i popilo, na čemu smo stvarno zahvalni SS ekipi.
13.05. VELIKO LIBINJE – TULOVE GREDE
Budimo se prije 6, sretni jer vani još ne pada. Kontejner se svako malo zanjiše pod udarom bure, a mi donosimo odluku da krećemo odmah i to bez doručka. SS ekipa još ostaje u svojim toplim vrećama, a mi krećemo na laganu šetnju do vozila na odmorištu Maruni, odmah iza tunela Sveti Rok. Ali ova lagana šetnja se pretvorila u jedno novo i nezaboravno iskustvo Velebita. Sat vremena nakon polaska kiša je počela lijevati, a jačina bure je definitivno prešla u orkansku. Na nekim otvorenim dijelovima staze jedva smo uspijevali napraviti i koraka prema naprijed, a na jednom od bezbrojnih serpentina bura me podigla i nosila dva metra prema provaliji, a u zadnji ?as sam se uspio baciti na put i rukama zagrepsti i zaustaviti se. Kod Tulovih greda, na mjestu gdje je zid bura se poigravala s kamenjem veličine šake, kovitlaju?i ga na metru visine. Tu sam nekoliko minuta skupljao hrabrost da u?em u taj kanal, ne znajući kako ću ga pro?i. A na kraju sam ga preletio, doslovno nošen burom. Kombinacija bure i kiše uzrokovala je podrhtavanje pojedinih dijelova našeg tijela (smrzli smo se kak pi?…) i po godinama iskusniji dio ekipe je donio jednu dobru odluku, te smo se zaustavili u jednoj napuštenoj štali, bez vrata i prozora, ali sa suhim drvima i odlučili da je tu kraj avanture. Na kraju smo prošli rutu od Vratnika do Tulovih greda, kako je bio i plan, ali do auta nismo mogli. Svukli smo se u gaće, drhtali oko vatre i odlučili zvati pomoć. GSS ? Sramota, gledam auto na parkingu, a ekipa neće dalje. Cipele su mi odlijepljene, ali ovaj dio bi sigurno mogao protr?ati gol i bos. Ljubo kao da zna o čemu razmišljam i odgovara me od ove sjajne zamisli. Na kraju zovem našu sjajnu SS ekipu, koja nas spašava od sramote pozivanja GSS-a i dolazi po nas.
Na kraju zahvale, SS ekipi koja nas je nahranila, napojila i spasila, Hrkiju koji nas je zadivio svojom upornošću, Anti, Prpi, Peki i dečkima koji su se pridržavali cijelog plana i svih njegovih promjena. Osam dana smo živjeli i preživjeli zajedno.
I posebno hvala Marini, koja me apsolutno poduprla u ovoj avanturi.
Ovu rutu ću svakako ponoviti kada će to duša tražiti, a okolnosti dopustiti.
D.K.
________________________________________________________
Velebit 5/2012
Preludij
Negdje krajem velja?e, sjedim u kancelariji, gledam u maglovitu budu?nost. Krbot prolazi, opet me provocira – Ideš sa mnom, 8 dana, 150 km kroz cijeli Velebit? – Tko ide? – Zasad samo ja. – Kad? – Negdje u svibnju. Dajem mu standardni odgovor, dosad me svaki put dobro poslužil kad sam glumil da ne mogu i?i – pa išel bi, ali znaš, djeca, žena, trava za pokositi… – Dobro, veli on, razmisli si.
I razmislil sam si. Svibanj. Tu ću već debelo služiti otkazni rok, posla neće biti, pa to je jedinstvena prilika, a već dugo ho?u prošetati tim brdom!
Doma Maji bacam kedera – e, Dario me opet zove na planinarenje, zamisli, na 8 dana! Nije me ni registrirala. U idućih mjesec i pol strateški bacam mamce i zaoštravam spiku dok konačno nije pal dogovor. – Dobro idi, ali kad se vrneš ima da se zaozbiljno primeš posla! – Pa naravno da budem. Kao da ne kužim kak joj je u stvari drago da joj je muž takav avanturist. potvrđujem da sam in, čujem da ide i Ljubo, to me veseli. On je već u godinama, njegov tempo budem valjda mogel pratiti.
Pripreme
Sredinom travnja preko Ljube se pridružuje i četvrti član, Žec aka ?enga. Našli smo se na VŽ-bazenima da se upoznamo i dogovorimo oko nabave provijanta. Zabrinut da ne budem najslabija karika u ekipi pitam ?engu da li je u kondiciji, da li aktivno planinari? – Pa da, veli on, dosta hodam. Tja, izgleda da moram poraditi na kondiciji. U preostala dva tjedna uspijem tri puta otići na Ivan?icu, preko Konja i jednom na Ravnu goru sa 18 kila knjiga u ruksaku, čisto da vidim mogu li ja to. Mogu, ali jedva. Dario me uvjerava da nijedan uspon na Velebitu nije strmiji od Konja. O, kako me je bezo?no lagao!
Dva dana prije polaska idemo skupa u Billu kupiti hranu. Trpamo konzerve, juhe, salame… Treba nam to, pa nećemo valjda gladni hodati. Ljubo se križa, on to ne bude nosil, to ne stane u njegov 40l ruksak. 40l? Pa meni je Dario uvalil 70 litarni i još mi je premali. Cura na kasi se dobro zabavila kad je vidla tri sredovje?na tipa i jednog koji tak izgleda kak se natežu oko konzervi graha. Slažem stvari u ruksak. Težak je. Vadim neke stvari. Opet je težak. Vadim sve van, važem svaku stvar?icu, zbrajam, optimiziram, ne ide ispod petnaest kila. A dobro, kaj sad, Žec je rekel da njegov ima dvadeset i jednu.
Dan 0. Polazak, ispra?aj iz N. Marofa, dolazak u Vratnik, prepakiranje.
Stižemo u Novi Marof, tam nas čeka Dario i ekipa za ispra?aj Črnih mambi. Upoznajemo se s dečkima, odmjeravaju nas, pripremaju oklade tko će prvi odustati, odrečuju koeficijente. Mi ne smijemo sudjelovati, kao, da ne bi bilo namještanja. A dobro, bar su platili oproštajnu pivicu. Krečemo. ?enga vozi ko lud, za?as smo u Vratniku. Crvena škoda po bregima juri, zavoji kak valcer be?ki. Vino nam niz gubec curi, Pišta i ja smo opet dečki! Ruksaci su nam teški, u motelu ih ?enga i ja dajemo na inspekciju iskusnijima od sebe. Ja odustajem od rezervnih hla?a i dvije konzerve graha, a ?enga vadi kompas, ma?etu, ?okolade, nešto konzervi, nešto odjeće, kocke za potpalu vatre i još ponešto, ne mogu to sve popamtiti. Njegov je ruksak još uvijek najteži. Meni su uvalili i kilu šunke koju je gospođa ?engi? skuhala, poslije smo je dva dana jeli!
Dan 1. Polazak iz Vratnika, kiša, ?enga jau?e, Zavižan, svi hr?u!
J….. smo ježa. Budim se u tri u no?i. Dario isto ne spava, čekamo zoru. Obla?im se, obuvam nove lijepe debele čarape. Umivam se, stojim na prostirci u kupaoni, ispod je sifon iz kojeg se diže voda, čarape su mi mokre. Pas mater. Vješam ih na ruksak i obla?im druge. Krenuli smo! Super je! Hodamo, ?avrljamo, veseli smo. Prošlo je pola sata. Isuse, kak je težak ovaj ruksak. Otpadaju mi le?a. Pauza. Idemo dalje, počela je kiša. Obla?im pon?o. Pon?o k…. ne valja, otvara se sa strane. Otpadaju mi ramena. Hodamo dva sata, Žec jau?e da je istegnuo list na nozi. Uz povremenu kišu, malo magle, puno jaukanja – više Žecovog manje mojeg, a potkraj i nešto Ljubinog (Daria ipak ne smijem ocrniti), oko tri popodne dolazimo u Zavižan. 23 km, ponosan sam. Ramena ne osjećam. U domu ekipa hokejaša iz Njema?ke malo špreham sa jednim gospodinom. riječ je o udruzi ljubitelja orhideja. Ekipa nekoliko puta godišnje putuje svijetom i divi se cvije?u iz roda orhideja. Eto, sad su bili devet dana u Hrvatskoj, od Visa do Zavižana… Kaj ti je život penzionera! Na sreću hokejaši odlaze, nama stiže grah, piva, partija bele prije spavanja. Žec i Dario nemaju pojma, rastepli smo ih. Ništa ne spavam, sva trojica hr?u na smjenu jedan za drugim.
Dan 2. Zavižan, kiša, Rossijeva koliba, ?enga pati, opet ne spavam – svi hr?u, kupanje u lavoru.
Kako smo tek danas j….. ježa! Ujutro kiša, magla. Dario veli srećom danas imamo kratku rutu. Oko 10 kiša slabi pa krećemo po Premužićevoj stazi. Taman prije Rossijeve kolibe počinje jaka kiša, vjetar i susnježica. Uspjeli smo se na vrijeme skloniti u kolibu. Unutra rusvaj, svi se ?ude, pa to je sramota u kakvom je koliba stanju! Ja nisam puno očekivao pa nisam previše ni razo?aran. ?enga pali vatru, dimnjaka nema, cijev iz peći ide u slijepi zid, sav dim se Vraća natrag, davimo se, psujemo. Kiša staje, idemo dalje. Staza je stvarno krasna, nije ni teško hodati samo da na leđima ne nosim dva mrtva slona. Pola sata prije pl. doma Alan, ?engu osim lista počinje boljeti i koljeno, šepesa do doma na jednoj nozi. Izjavljuje da nikad nije bil na planini, a zadnjih dvadesetak godina nije se baš ni bavio sportom. Dario i ja smo uvjereni da će čovjek odustati, no prevarili smo se. U domu smo, pravo je ?udo kak čovjeka oraspoloži piva i topli obrok! Ekstra doživljaj je bilo kupanje – vjerovali ili ne, čovjek se može cijeli oprati sa litrom i pol vode u lavoru, u šumici iza doma… Ona tri smrada opet hr?u, oko tri u noći se selim u drugu sobu, svejedno skoro ništa ne spavam.
Dan 3. Alan – Baške oštarije. Hodamo i hodamo i hodamo
Danas smo j….. dikobraza. jučer, dok je Žec masirao nogu, a ja ote?ena ramena, Dario i Ljubo su meditirali nad kartom i zaklju?ili da danas idemo sve do Baških Oštarija – do Prpe. Ruta od 30-ak km, tako da idući, kao najteži dio puta podijelimo na dva dana. Nema frke vele oni, staza je ravna, obi?na šetnja. U stvari mislim da su se dogovorili da nas ovaj dan probaju slomiti do kraja. Staza je većim dijelom ravna, ali skoro stalno kamen na kamenu, a ona dva mrtva slona na leđima su se na neobjašnjiv način udebljala. Pokušavam stati, okinuti koju fotku, ali Ljubo samo praši, a ostala dvojica za njim. čim stanem, oni nestanu s vidika, pa ti tr?i za njima. Ljubo cendra da ga boli gležanj, a ide ko singerica. Ima neki sitan korak, nogu pred nogu, ali u stalnom ritmu, samo ga praši i praši! Ipak, došli smo do Prpe, u stvari ja sam skoro dopuzao. Pred kraj smo fulali stazu pa smo nakupili tri kilometra viška. Cipele i čarape smo ostavili vani, a Prpin lijepi psi? se poigrao sa mojim novim planinarskim čarapama pa sad imaju lijepu rupu… Žec je Prpi i njegovoj prijateljici, gospođi Karmen from Germany održao predavanje o udruzi prostata, rizicima obolijevanja, povezanosti bolesti sa nepostojanjem spolnog života muškaraca i još pone?emu. Bilo je zanimljivo to promatrati… Prpa je inače jedan odli?an, simpati?an tip. Opet ništa ne spavam, ovaj put samo Dario pili i to povremeno, ali dovoljno da ne sklopim oka.
Dan 4. Baške Oštarije – Ramino korito – Šugarska duliba.
Danas smo j….. dikobrazovu mamu! Uspon. Spust. Uspon. Spust. Ne znam im ni broja. Ramino korito, prašuma! Poslije ručka smo pojeli dvije kruške koje sam imal u ruksaku, u roku deset minuta troje nas je tr?alo svaki prema svojem grmu, samo Žecu nije ništa. Koji je to tip! Na izlazu iz Raminog korita psihološki test, strmina za popizditi. Ramena više nemam. konačno sam skužil da mi je Dario namjerno uvalil ruksak koji ima istrošene naramenice, urezale su mi se u ramena, Mišići su mi otekli, ne znam više kak da ga složim. Žec jau?e na smjenu sa Ljubom, samo onaj četvrti lu?ak tr?kara malo naprijed, malo natrag, gore, dolje, pjevuši. Izgleda da šuma odgovara njegovom bi?u. U šumi smo naletjeli na medinu kakicu, ali medu vidjeli nismo. Prije Šugarske dulibe smo opet malo fulali stazu, tražili smo je po nekoj visoravni. Stao sam na travu kraj nekog kamena i propao u rupu do iznad koljena. Na sreću samo sam ogrebao potkoljenicu. U Šugarskoj dulibi raj na zemlji. Pranje ledenom vodom iz gušterne, vatrica pred skloništem, ?aj sa Žecovom rakijom. Došla su i dva muža zagrep?anca što smo ih ujutro sreli kod Prpe. Njima je trebalo malo duže, išli su drugom stazom, a trebali su i popiti dvije litre vina koje su nosili sa sobom… Otkartali su belu s Dariom i Ljubom, rastepli su ih. Izgleda da u ovoj ekipi samo ja znam kartat belu… Taman malo zadrijemam, kad do?e Ljubo – Mara, kakvo nebo, zvijezde su kao da ih rukom možeš skinuti, idi pogledaj. Ma j#$!& ti zvijezde, gotovo je sa spavanjem, ovu no? su Žecu dali zadatak da me drži budnim. Pitam se kak budem bez sna preživel još četiri dana.
Dan 5. Šugarska duliba, Panos, Stap, Malo Rujno, Veliko Rujno, kod Peke i Milke, gulaš iz snova, tuširanje i ekipa iz Kolektive, krevet mi je mali, opet ne spavam.
već mi je svejedno da li ja j….. dikobraza ili on mene! počelo je dobro, skoknuli smo do Panosa da se divimo ostavštini JNA. Puše bura, slikamo se, Dario priča lova?ke priče kak se nekad davno tu spuštal u podzemne tunele, u mraku po opipu deaktiviral mine i slično… Onda je počela muka, gore dolje, po kamenju, skoro kao Ramino korito sve do podnožja Stapa. Kod Tatekove kolibe oporavak, u potočiću peremo majice, nogice, ru?amo, milina! Uspon do Stapa nije bio posebno težak, ali dionica do Rujna me uništila. Šumi nikad kraja. Pa kamenjar po obronku iznad Malog rujna, a ruksak je opet postao težak… Pa ona ravnica po Velikom rujnu, na kraju smo snaga. Ima Boga, i Dario jau?e – gojzerice su mu nažuljale Ahilove tetivice. Evo ti tvoje tr?karanje po Raminom koritu! Ali kako to obično bude, kad više ne možeš, do?e spas. Došli smo do Peke Marasovi?a, gospođa Milka nam je skuhala najbolji gulaš u životu, pa velika zdjela zelene salate, hladne pivice, Žec se malo i ispružio na kau?u u kuhinji… U kućici pored bila je ekipa od nekoliko parova, došli su valjda preko Kolektive, ali to nas nije spriječilo da se lijepo otuširamo vani na Pekinom dvorištu… Spavali smo u krasnoj maloj kućici, u stvari njih trojica su spavala, a ja sam no? proveo u bunilu… Više ne znam da li me smetalo hrkanje, prekratki krevet ili totalni umor… Žeca više ne boli noga ali sad su mu na oba stopala isko?ili žuljevi koje si navečer uredno reže, a ujutro omata flasterima… Dariu su upaljene tetive, Ljubija boli gležanj, mene ne boli ništa osim ramena.
Dan 6. Rujno, Buljma, Struge, Marasovac, Vaganski vrh, slovenke i slovenac, sklonište u Vlaši? gradu, miševi, ima pravde!
Danas sam Bog planine! Zovite me Stipe! Zovite me Norgay! Krenuli smo od Peke u rano jutro i bilo je dobro! Popeli smo se preko prijevoja Buljma i bilo je dobro! Prošli smo Struge, Darijevog prijatelja nije bilo, odmorili se na Marasovcu, okrijepili, napunili flaše i bilo je dobro! Na putu do Vaganskog vrha sreli smo mladića amerikanca, de?ko se sam še?e po stazi, Vraća se u Struge, na nogama patikice, u ruci fotopaparat… Eto ti, a mi opremljeni kao da idemo na Kilimanjaro… No, popeli smo se i na Vaganski vrh i opet je bilo dobro! Jurim, ne osjećam umor, ne osjećam uspon, ne osjećam spust. Samo se osjećam dobro! Ostavljam ekipu iza sebe. U svoj toj oholosti, visokog nosa stanem na jednom brežulj?i?u, divim se pogledu na unutrašnjost (valjda) Like, pogleda uprtog u daljinu, kad kraji?kom oka primijetim neko kretanje blizu mene. Ni metar daleko lijepi komad poskoka, na sreću pametnijeg od mene, bježi u grmlje… Nema veze, i ostatak rute sam u punoj snazi. Putem smo sreli slovensku mladicu, slovenskog mladića i još jednu slovensku mladicu. Prva mladica je dobra, mladić je mlad, a drugu nismo baš ni gledali jer je prva bila dobra. Žec je vrlo nadahnuto komentirao – Prva mu je cura, a druga mu je sestra. – Pa kak znaš? – Curu drži ispred sebe da je ima na oku, a sestru je pustio iza, za nju mu se j… Hm, toj logici ne možeš proturjeđiti. Spuštamo se do Vlaši? grada radi noćenja. Nisam mislio da je to moguće, ali ovo je skonište u još jadnijem stanju od Rossijeve kolibe. Na polici ima otvorene tjestenine, sve je puno mišjeg izmeta, prljavo, u neredu, ma katastrofa. Žec spava na stolu. Ja sam spavao sam kao top, ako izuzmem dva – tri Buđenja, kad mi se pričinilo da vidim Žeca kako sjedi na stolu, laktova naslonjenih na noge pridržava glavu i mrmlja nešto u bradu. Pričinilo mi se i da nešto lupa po kolibi, Žec psuje – marš govno jedno! Ujutro se ispostavilo da jadnik nije spavao jer je vodio rat sa miševima kojih je bilo posvuda. Maltene su i po nama plazili. A Ljubo mi veli – Mara, ti hr?eš. Ipak ima pravde!!!
Dan 7. Vlaši? grad, ekipa Mambi, dva lu?aka, Sveto brdo, spust, lomim noge, Dušice, Debelo brdo, lomim noge, Veliko libinje, druženje uz grah i gemište, slatki san.
I danas je bio dobar dan, ako izuzmemo spust od Svetog brda do Velikog libinja. Ujutro smo pričekali da nam se pridruži ekipa Mambi – Cvajta, Hrki i Tomi. Nakon pozdrava ostavljamo ih da rade društvo Hrkiju, a mi krećemo na Sveto brdo. Putem srećemo dva lu?aka u patikama, tr?e nizbrdo… Žec i opet prili?no duhovito komentira, ali nije baš za javnost. Sveto brdo, najviši vrh Velebita? Ma?ji kašalj! Barem po ovako krasnom vremenu. No spust je druga priča, teško je, strmo, kamenito i bole koljena. Ista priča i na spustu sa Debelog brda, a ne pomaže ni to što baš nemamo vode. No, danas Žec briljira. Na usponima mu fali zraka, ali nizbrdo i po ravnome juri ko strijela, ne smetaju ga ni žuljevi ni noga.
Navečer stiže drugi dio ekipe, Cvajta kuha grah, odli?an je. dečki su donesli vina, pa smo malo i popili. To mi je o?ito pomoglo da blaženo odspavam cijelu no?, a Žec je eto, opet nadrapao – ujutro je imao vrlo slikovit opis kak Tomi hr?e, ali ne može se to riječima opisati.
Dan 8. Veliko libinje, bura, kiša, Tulove grede, strah, smrzavica, SS Mambe, Sveti Rok i onkraj.
Buđenje ujutro, bura valja kontejner. krećemo u šest, prije nego po?ne kiša. Oko pola osam je ipak počela. Kroz šumovite dionice je zavjetrina pa se može izdržati, ali na Malom Alanu nas je počelo prati i za pola minute smo bili mokri do kože. Ispod Tulovih greda, na serpentini kod kapelice vjetrar me podigao i odnio dobrih dva metra prema provaliji, prema rubu ceste. Usran do grla, u ?u?nju sam se dokopao zavjetrine. Hodali smo ukupno skoro dva sata na dva stupnja celzija, šibani vjetrom i kišom. Onda je postala frka, počela je nas loviti drhtavica. Izgleda da nas je netko od gore ipak ?uvao, naišli smo na neku staru štalu, što je već, uz cestu – kasnije se ispostavilo da je to bile zadnje sklonište do parkirališta gdje nas je čekao auto. Unutra je bilo nešto drva, Žec je spasio stvar, podviknuo – Ne igrajte se životom, ne idemo nikud dalje dok se ne osušimo i upalio vatru. Pomalo smo se sušili, Dario je nazvao SS ekipu Mambi koja se iz Obrovca vratila po nas i normalno, počela nam polako piti krv. No eto, još malo i bili smo u našem autu i na putu prema Varaždinu. U tišini…
Za kraj
I tako, sad kad su se dojmovi slegli, mogu reći da je ovo bila jedna prekrasna avantura. Posljednji dan smo se nepromišljeno požurili pred loše vrijeme, mogli smo nastradati ali nismo. No, ekipa je bila odlična, dečki hvala na druženju, bilo je fenomenalno! I hvala Maji kaj je pazila na familiju dok mene nije bilo :).
M.H.
Fotografije s ove fantasti?ne rute su u GALERIJI, GPS track je na kraju članka, a video očekujemo uskoro ovdje i na našem video kanalu. Uživajte!
[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5752466112740847905]
