Sveto Brdo zimi 23.-24.01.2010.

Na put prema Velebitu krećemo u 05:00 iz Novog Marofa, a već u osam smo u restoranu Macola na odmorištu Zir uz miješano meso i Velebitske. Ipak se treba pošteno najesti prije pravog uspona. Na izlazu Sveti Rok skidamo se s autoceste i prolazimo kroz centar mjesta odakle dalje nastavljamo cestom Sveti Rok – Obrovac do mjesta Egeljac gdje ostavljamo auto i krećemo put Dušica. inače ta stara makadamska cesta izgra?ena je u prvoj polovici 19. stoljeća, dužine 38 km, od Obrovca preko prijelaza Alan (1054 m) do Sv. Roka u Lici. Ta je cesta danas spomenik hrvatske graditeljske baštine, a nekad je bila jedna od najboljih i najkra?ih prometnih veza između Zadra (a to znači srednje i sjeverne Dalmacije) s unutrašnjošću Hrvatske. Ispod te zaboravljene ceste probijena je desna cijev tunela Sv. Rok.

Od parkinga do Dušica treba nam 2,5 sati, šumskom stazom koja prvo u po?etku slijedi serpentine šumskog puta. Skratili bi mi to, ali…

Po izlasku iz šume na Dušice oduševljavamo se ljepotom te visoravni i pogledom koji nam se otvara. Dan je prekrasan, sunčano je i hladno s jakom burom koja nas grize za Oči i lice. Nakon malo istraživanja krećemo put skloništa gdje slijedi kratki ručak i postavljanje zimskog šatora koji želimo testirati na ovim uvjetima. I nakon toga put pod noge i na vrh.

Do vrha nam je trebao 1 ½  h, a bez dereza i cepina uspon bi bio nemoguć. Naime bez obzira što je bura odnijela većinu snijega ono što je ostalo smrznuto je. Na putu imamo i dvije nezgodice tj. imamo dva propadanja u snijeg do kojih je došlo uslijed isparavanja toplog zraka iz pukotina krškog Velebita i topljenja snijega u donjim naslagama, tako da onaj sloj koji je ostao nije bio dovoljan da drži čovjeka.

Sam vrh i pogled koji nam pruža ovaj vrh ponovno nas je oduševio i tu vas mogu samo uputiti na galeriju slika, jer riječi nisu dovoljne.

Na usponu nam se pridružuje i jedan član malo starije ekipe koja odustaje od uspona. Nakon što smo pomislili da će nas usporavati on hvata ritam i ostavlja nas gledaju?i u njegova le?a. Moram priznati da su to bili teški trenuci za moje samopouzdanje, jer ni ja nisam mogao pratiti ritam jednog skoro šezdeset godišnjaka. Kasnije kad nam je ispričao o svojim brojnim ispenjanim vrhovima mogli smo se samo duboko nakloniti. Dva puta se popeo na Aconcagua –u, pa nekoliko puta na Kilimandžaro, Sinaj, sad se sprema na Mount McKinley i još mnogo toga. Ponovno je zagolicao našu maštu o usponu na najviši vrh Južne Amerike i još mnoge druge. S obzirom na njegove godine za mnoge od nas još ima vremena, samo treba zdravo i aktivno provoditi svoje vrijeme.

Toomy i ja smo testirali spavanje u šatoru i moram priznati da je bilo hladno. U ekstremnim uvjetima ovaj naš šator bi bio dobro rješenje, samo treba kvalitetnija vreća, a i kako god to ?udno zvu?alo i malo više fizičke bliskosti onih koji no?e u tom šatoru.

U nedjelju ujutro slijedi spust prema autu, jedino Toomy i ja ne možemo odoljeti jednom raskršću staza, pa krećemo stazom prema prijevoju Mali Alan gdje po nas dolazi ekipa s autom. Slijedi dobra klopa u Svetom Roku i povratak kućama.

I još jednom hvala Velebitu za prekrasno proveden izlet.

D.K.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5430704317346867729]