Ponovno nezaboravna avantura pod vodstvom Črnih Mambi – ARHIVA

Dvojica (Čvrglin i Toomy) nenadmašnih planinara, avanturista, prijatelja i (članova Črnih Mambi) izdvojili su tri dana svog dragocjenog vremena i žrtvovali se za nas smrtnike, (Draženku, Janju, Sanju, Vlatku, Žaklinu, Ivanu, G.V.a i moju malenkost) te nas poveli na trodnevni izlet u neopisivu ljepotu Velebitskih vrleti.

Bez puno larme i priprema, nas desetak krenulo je u petak 27.10.06. u 13 sati put Starigrada. Put je bio besprijekoran, umjerena vožnja, bez puno stajanja, tek da se Peugeot 107 malo rashladi. Jer ga gazi Žaki…

Oko 17 sati stižemo u Starigrad i tu Počinju prvi problemi.

Društvo okupljeno oko Vlatke počinje tražiti a znate što! Ne neznate??? TEKILU!!!

Sat vremena je nepovratno izgubljen.

počinje uspon automobilima do Velikog Vaganca. Svaka ast šoferima.

Nakon 15 tak minuta vožnje dolazimo do parkirališta, počinje pakiranje hrane i pića u slobodne ruksake (jer su ženski bili puni kozmetike, zvu?nika, CD-a, tekile i ostalih neophodnih stvari za višednevno planinarenje). Uh, skoro zaboravih – našlo se tu i nekih 28 kg jabuka koje su cure utrpale u Tomijev ruksak bez njegovog znanja uz riječi: ŠUTI, NE PITAJ, SVE NAM TO TREBA, SAMO NOSI.

Pokret oko 18 sati, prva pauza u 18:05 (naravno i prve cigarete)

Pale se kopflampe, te?e prvi znoj, ali sve prolazi u prekrasnom nonom planinarenju.

Do Rujna dolazimo u 20:15 sati, (tu nas dočekuje vlasnik kuće Petar Peko Marasovi?) raspremamo silnu opremu i pravimo pravu seosku večeru (luk, špek, sir, gemišt, salama, gemišt, kruh, gemišt i tako sve do počinka).

Ali to nije bio počinak, to je bila STRAHOTA OD NOENJA. Zašto.. ne to nije bilo hrkanje, to je bilo roktanje, o imenima nećemo za sada.

Meni je uglavnom bilo fino jer sam neočekivano spavao u sobi sa 4 komada.

Subota, Buđenje u zoru, prvi su se digli roktaši, vani je još mrak. Čvrglin na kapelici zvoni za doručak, gazda Peko je nestao da ne gleda tu strahotu od jutarnje toalete, kmetski doručak i put pod noge.

Sanja ostaje na Rujnu a ostatak ekipe kreće prema Stražbenici, Buljmi, Strugama, Marasovacu i krajnjem cilju – Vaganskom vrhu.

Dan prekrasan, izmišljen za planinarenje.

Kod Stražbenice nas napuštaju Vlatka i Žaklina, lagano se Vraćaju prema Rujnu i putem lažu drugim planinarima kako se već Vraćaju sa Vaganskog vrha.

Kod Marasovca ru?amo i nešto malo pijuckamo (autor ovog članka je ispijuckao 1,2l gemišta u jednom gutljaju. – op.Tomi), te nastavljamo put prema vrhu.

U 13 sati osvajamo Vaganski vrh bez gubitaka (svih sedmoro smo ponosni sami na sebe).

Povratak preko Babinog jezera, djelomi?no Bukovom stazom te izbijamo direktno na Buljmu (uštedili smo 15 minuta ali se i namu?ili)

Cijelo vrijeme puta Tomi sa nekim Motorolama pokušava glumiti radiovezistu, ali mu jedinom uspijeva razgovarati sa talijanskim brodicama koje su unutar našeg teritorijalnog mora. Nakon oštrog apela izrečenog na talijanskom jeziku (avanti via Roma) brodice napuštaju naše more a Tomi Motorolu.

Na povratku srećemo nekoliko pravih planinara, a mi kao pravi Zagorci juri prema kući gdje Žaklina, Vlatka i Sanja pripremaju roštilj. večera, alkohol i poslastica – Vlatkin trbušni ples (škdm, škdm – tak se zove pjesma ili koreografija, nemam pojma)

I no? sa subote na nedjelju protekla je u znaku ma znate već koga.

Nedjelja 29.10. doručak, spremanje stvari za povratak, gazda Peko uzima Vlatku, Žaklinu i Sanju i vodi ih prema Vagancu gdje smo ostavili automobile, a mi put Bojinca, osvajamo neke stijene, a Dario i Tomi kao pravi alpinisti i sam Bojin kuk.

Vrijeme kakvo se samo poželjeti može, toplo, sunčano bez vjetra, raj na zemlji.

srećemo dosta planinara, najmla?a planinarka do sada vi?ena na Velebitu imala je samo 13 mjeseci, i već je osvojila Bojinac. Svaka čast roditeljima (Slovencima).

Povratak do Vaganca oko 15 sati, spuštanje u Starigrad, kupanje u autokampu, ručak u Degeniji i povratak u Varaždin oko 20 sati.

Ljubomir Bregović