Sjeverni Velebit – Božić 2008.
Gledaju?i slike ovog fenomenalnog planinarenja u toplini svojeg doma, osjećam ispunjenost, ali i tugu jer je sve prebrzo prošlo. Dok toplina grije bolove u Mišićima, svijest mi poput playera interpretira isje?ke ove predivne avanture. hladnoća, snijeg, bura, vjetar u lice sa tisu?u sitnih kristali?a leda koji bodu obraze i o?i. U takvim okolnostima mala je razlika između uživanja i bola. Doživljaj isprepleten zavjerom načina života protiv onog iskonskog u nama, zavjerom protiv milijuna godina evolucije skrivenih u tom jednom jedinom trenutku otkrivanja gole istine o nama samima, o našim istinskim roditeljima. Ja sam ih upoznao na Velebitu… I vjerujte, nisu bili baš dobre volje. inače sam najneiskusniji član Črnih Mambi, i ovo planinarenje je moj svojevrsni ekvivalent “vatrenog krštenja”.
Avantura je počela u petak ujutro oko 4. 00. U G.V.ovu ajkulu nagurali smo ruksake, na krovu thule i neizostavni bor, ?ije postavljanje na planini čini osobnu iskaznicu našeg pl. društva. G.V. vozi, Ljubo poja?ava vijesti o lošoj prognozi, Marek vadi energetski napitak br. 1 obljubljenu Medicu (kasnije od Mareka prozvana „medena Mambica“, op. Admin), Darijo nas u kratkim crtama upoznaje sa rutom a Toomy mojoj malenkosti pokazuje napuknuti nokat kažiprsta od zadnjih vrata sharana. Naravno, vrata sam ja zatvarao. U Senju odustajemo od planirane rute radi zatvorene ceste. Senjska bura…
Krečemo natrag na autoput, pa prema Oto?cu, u selu Oltari ostavljamo auto, krećemo pješke cestom za Zavižan pa u šumi desno prema domu. Nakon pola puta moja kondicijska nepripremljenost, te sama težina ruksaka rezultiraju gubitkom snage i planirane aktivnosti ostalih članova postaju upitne. dečki preuzimaju dio tereta, a Dariju i Tomiju je posebno draga CBA vrećica sa 5 litri tekućine. U jednoj ruci cepin a u drugoj vrećica, no?na mora svakog planinara. Po dolasku u dom predbacujem sebi usporavanje cijele ekipe, i polako nazirem granicu između želje i mojih stvarnih mogućnosti. Dobar podsjetnik za ubuduće. U biti, prvi dan je prava katastrofa za mene…
Ustajemo u 7, doručak, vani nevrijeme, obla?imo jakne, ?izme, dereze, samo nužna oprema u ruksak i oko 8 otvaramo ledena vrata doma. Plan je Premužićevom stazom prema Rossijevoj kolibi i natrag, te usput ispenjati Gromova?u. Za potpuni dojam najprije pogledajte galeriju slika. Vjetar, led, snijeg, duboki snijeg, opet led, propadanje, nemoguće lijepa okolna priroda okovana ledom sa temp ispod -10. Naspram jučerašnjeg dana osjećam neopisivu snagu. Ali i strahopoštovanje jer opasnost vreba na svakom koraku. Nažalost, najveću opasnost za mojeg brati?a Tomija predstavljao sam upravo ja, a ne ova divlja i opasna okolina. Naime, prilikom spusta sa Gromova?e neoprezno sam mu derezom napravio rez od nekih 10 cm dužine i skoro 1cm dubine na butini. Ako bih svojeg brati?a usporedio sa recimo, vukom, sada je bio ranjeni vuk. Svaki korak boli cijeli ostatak ove istinite priče zahvaljuje upravo meni. Taj tren neopreznosti koštao me pogleda i ostalih članova ekipe, ali suvišno je trošiti riječi o nenamjernosti toga poteza. U Rossijevoj kolibi mali predah uz postavljanje bora, te zamjena čarapa i majica. Toomy kreće prvi uz malu prednost pod pretpostavkom da ga stignemo za dvije tri minute. Ali mi ga ne stižemo, jer moj brale je i ranjen brži, od recimo mene. Usporedba sa vukom je sasvim na mjestu. Tek na samoj ?istini prije kapelice podno Zavižana vidio sam mu obrise kroz snježnu mećavu šibanu vjetrom preko 100 km/h. Taj prizor ne?u nikad zaboraviti. Pri samom zadnjem usponu prema domu tame sjene postale su mutne. Tih zadnjih 10-15 min nije se vidjelo doslovno ništa. Pod naletima vjetra zastajkujem, lovim zrak, Marek se okreče i prati moje oklijevanje, G.V. pokazuje 5 prsta (još 5min). U tim trenucima svjetla doma čine se poput svjetionika brodolomcima u oluji. U tim uvjetima čovjek lako gubi orijentaciju, vjerujte na riječ.
Kasnije tu no? prepričavamo događaje uz tamnu Velebitsku pivu i grah. Sutra napuštamo sigurnost doma i spuštamo se prema Oltarima gdje nas čeka naš auto. Nakon ovakve avanture mnogima bi se planinarenje svelo na dvije riječi: nikad više! Možda bi i meni to bilo najpametnije nakon svega. Ali, kvragu, preživjeli smo. I ne mislim tu stati. Mislim nastaviti u okviru svojih psihofizi?kih mogućnosti.
Frenki
Ekipu ne treba previše hvaliti, sve su to carevi i umanjenica je kad se za bilo koga od njih kaže da je ljudina. Uigrani tim u sastavu Ljubo, Marek, G.V., Dario te moja malenkost sa dodatkom velikog (i kao pojave i kao osobe) Frenkija – naše uzdanice za buduće ekspedicije i ultra izlete. Nije ni ?udno da nam je vrijeme toliko brzo preletjelo, iako se u fazi priprema Činilo da će to biti tri duga Velebitska dana (zapravo, još uvijek ponešto duže no?i).
Frenki je manje-više sve opisao u svom raspisu, no ja sam htio i osobno izraziti osjećaj zadovoljstva zbog još jednog odličnog vikenda u surovim, ali prekrasnim Velebitskim uvjetima, iako od samog po?etka stvari nisu išle kao što je bilo planirano. Kasnije se pokazalo da je i bolje tako, pa ne mogu a da se ne priupitam – je li sve to bio samo slijed slučajnosti, ili možda sudbina…
U sudbinu ne vjerujem, a isto tako znam da ni slučajnosti ne postoje pa ću pustiti da mi sje?anje na ovaj Božić još malo golica um. A eto i zašto;
Da nije bilo olujne Bure sa orkanskim udarima koja nam je zatvorila cestu južnije od Senja, prvi dan bismo penjali od Velikih Brisnica do Rossijeve kolibe što je izuzetno zahtjevan i strm uspon čak i u ljetnim uvjetima. Sada znamo da bismo tu imali povećih problema sa dijelom ekipe unatoč potpunoj opremi. čak da smo i to uspjeli, na 1600mnv bi nas dočekao negostoljubiv, iako prekrasan, prizor smrznutih stabala pod hrpom zale?enog snijega i hladni zidovi Rossijeve kolibe u kojoj bismo proveli zahtjevnu i prohladnu no? bez previše sna i odmora. Nosili smo i drva za ogrjev (koja su zbog ad-hoc promjene plana ipak ostala u autu), no to ne bi bilo dosta za sušenje opreme i novog ogrjeva kojeg smo planirali skupiti u okolici kolibe. idući dan bismo tako promrznuti i sa bitno manje snage zbog nedostatka kvalitetnog sna krenuli prema Zavižanu, usput penju?i na Gromova?u, pa vjerujem da bi to dodatno utjecalo na raspoloženje. Ekipa je sjajna, ali nisu svi zaslužili takvo mu?enje, (Darija i sebe ne računam) hehe! Te noći bi na Zavižanu povratili snagu i iduće jutro se spustili prema Kladi, pa zavinuli na plančice i od tamo se spustili do auta. Bila bi to sjajna kružna tura koju ćemo svakako odraditi jedne zime, no ipak u malo blažim uvjetima i sa boljom kondicijskom spremom svih članova tima.
Upravo zbog toga smatram da je ovaj vikend bio fenomenalan, krasan i nezaboravan, a odra?ena ruta ukupne dužine 40 km, najprimjerenija psihofizi?kom stanju sudionika s obzirom na vremenske uvjete, baš kao da je tako moralo biti.
Dodatak – by Ljubo
Nema riječi, nema slika, nema ni?ega što može opisati i do?arati ovakve avanture. One su u meni, duboke su i neizbrisive. Ja ih stvarno ne mogu nikome do?arati, mogu samo sa Vama dragi prijatelji prepričavati događaje, trenutke, osjećaje….. ma ne, mi više ni to nećemo raditi, naši međusobni pogledi ?e o svemu tome govoriti i naravno pozivati u nove avanture. Sa par riječi iz jedne novele pokušat ću do?arati svoje osnovne osjećaje u Božićnoj avanturi 2008.
-“više puta kad izgubimo vjeru u samoga sebe, iznenada opazimo da nas drugi još cijene; to je prigoda da se opet uspravimo i zakora?imo naprijed”-
Pozdrav Mambama
Ljubo
Dodatak – by Dario
E
Na peto po redu kićenje Božićne jelke na Velebit krenula je znači sjajna šesteročlana ekipa od kojih neki već postaju stalni članovi ovih naših avantura, dok je Francu ovo bio prvi Velebit i drago mi je da mu se i dopao.
Uvjeti koji su nas dočekali bili su onakvi kakve ja i Toomy priželjkujemo već nekoliko godina, temperatura od -15, s olujnom burom koja je davala osjet hladnoće od -40 stupnjeva celzijusevih.
Dario
Dodatak – by G.V.
Iako je sve uglavnom već i napisano (ako je to uop?e moguće opisati, a mi znamo da nije) pokušao bih Vam barem do?arati osjećaje, volju, htjenje, hrabrost i naravno neograničeno povjerenje, poštovanje i nadasve prijateljstvo među nama.
Svatko od nas kreće u svom filmu, sa svojim mislima i svojim križem, no svima nam je zajednički cilj (od Darija i Tomija pripremljena ruta sa nebrojeno puno mogućih varijacija na temu), Zavižan, Gromova?a, Rossijevo sklonište i natrag. Ovaj put je naglasak na „natrag“ (do mog SHARANA:), a tko je pregledao slike može i uvidjeti zašto.
No krenimo redom.
Nakon ugodne vožnje (svaka čast šoferu – malo se hvalim) i dolaska u Senj stvari postaju nešto manje ugodne, poga?ate, zbog dobro poznate senjske bure. Policija kaže da će cesta još neko vrijeme biti zatvorena, a Dario i Tomi ne bi bili što jesu, već imaju plan „B“, te se Vraćamo do Oltara, parkiramo auto i krećemo put Zavižana. Naravno da nas uvjeravaju da je to puuuno lakši put od prvoplaniranog, i mi im naravno vjerujemo. No nakon kojih sat-dva stižu nas prvi problemi. Frenki ima želu?anih tegoba, no Tomi mu je izuzetna moralna podrška te ga uspijeva motivirati da je prebrodi. Mene mu?i koljeno koje kao da govori „dosta ti je“, no Ljubo ima steznik viška koji rješava bolove – hvala Ljubo.
Po dolasku na Zavižan počinjemo rješavati stvari iz preteških ruksaka. Kao nagradu za uspješno ispenjan prvi dio puta za okrjepu biramo Pegijevo crno vino.
D
Poslije uobičajenog hrkanja, na koje su se već svi oglušili, obavljamo doručak i spremni smo za novi pothvat, mi bi rekli „avantura zove“. Temperatura se spustila do -15 stupnjeva, a bura je u najmanju ruku pretjerala sa povremenim udarima. Ono što se dalje doga?alo i u kojim uvjetima smo se našli ne mogu do?arati ni slike, koje ste vjerujem pregledali, a kamoli ja sa svojim opisom. Više sam pratio gdje i kako stajem i za što ću se uhvatiti, a da ne odskližem ili bolje reći odletim od naleta bure, nego što sam bio svjestan da smo upravo ispenjali Gromova?u.
Ostatak puta (prema Rossijevoj) nije bio nimalo bezopasan, no kako sam gore naveo, međusobno povjerenje i pouzdanost jednih u druge dalo nam je i snage i hrabrosti za svaki slijedeći korak koji je sve teži i bolniji.
U predvečerje, već po mraku, Vraćamo se iscrpljeni i promrzlih lica na Zavižan gdje mi je novi poticaj, za novu avanturu, već tada dala CRNA VELEBITSKA, CRNA VELEBITSKA…
A što više reči, povratak do auta. Ovo je dio avanture koji, barem desetak minuta, volim proći sam sa sobom. Odvrtiti u glavi film. Prisjetiti se što smo prošli, uvjete koje smo imali, dionice koje smo prošli i suo?iti se sa činjenicom da se Vraćamo u stvarnost jer za mene je boravak u planini drugi život pogotovo sa ovakvim ljudima.
Pozdrav Mareku, Frenkiju, Ljubeku, Tomiju, Dariju te njihovim obiteljima do slijedeće avanture ČrnIH MAMBI.
G.V.
