Božić na Svetom brdu 2004. – ARHIVA
Objasnili smo mu situaciju s praznim nov?anicima na što nam on nije dao završiti već nas je ugostio hranom, pićem i noćenjem o svojem trošku. Bio je to još jedan od trenutaka kad se dokazala planinarska solidarnost i spremnost da se pomogne u nevolji. Hvala mu na tome! U tim trenucima dali smo si spomenuto obećanje o ostvarenju izleta kakav se ne planira svakodnevno.
Ideja je bila da na sam Badnjak, dan uOči Božića, odemo ponovno na Velebit (ovaj puta južni), popnemo se na Sveto Brdo i tamo okitimo Božićnu jelku kao simbol Božića, ali isto tako kao i svojevrsni znak zahvale za sve priječene planine i molbu za one koje nas još čekaju.
obećanje je stajalo, vrijeme je odmicalo i trenutak realizacije bio je sve bliži. Nitko od članova tima nije sumnjao u ostvarenje navedenog unatoč problemima oko uskla?ivanja poslovnih termina kao i urazumljivanja članova obitelji koji su nas, naravski, željeli opametiti i zadržati u toplini domova. Dogovor je bio tu, obećanje se moralo ispuniti i dan polaska došao je brže od očekivanog.
Probudili smo se na Badnjak, 24.12. oko 3:30 ujutro, uzeli spakirane torbe, navukli na sebe odjeću primjereniju blažim himalajskim uvjetima nego velebitskim (sve zbog brige naših obitelji) i u 4:00 ve smo bili na putu od Novog Marofa prema N.P. Paklenica u Starigradu. Nismo žurili, znali smo da to treba odraditi bez sile i forsiranja tako da smo nakon obavljene finalne kupnje u Starigradu potpuno natovareni potrebnom i onom maje potrebnom opremom krenuli od ulaza u park u 10:00.
Plan je bio u?i u kanjon Velike Paklenice i nedaleko iza Anića kuka skrenuti prema Jurlinama i Maloj Paklenici te na idućem raskršću prema Malim Mo?ilama, dalje prema Velikim Mo?ilama da bi stigli u planinarsko sklonište Ivine Vodice još za dana. Potajno smo se nadali da ako ubrzamo tempo možda stignemo i do Vlaškog Grada odakle bi nam start na Sv. Brdo bio uvelike lakši, ali planina je još jednom pokazala svoje i odlučila umjesto nas.
Tempo nam je bio ispod prosjeka, što zbog djelomi?no snijegom prekrivenih markacija, što zbog pretrpanosti opreme. Vrijeme uspona se odužilo od planiranih maksimalno 6h na čak 7h. Tom stazom išli smo prvi puta, bili smo svjesni kratko?e dana, a dodatne brige zadavao nam je i podatak s GPS urečaja koji je predvi?ao zalazak sunca u 16:22h pogotovo kad je spomenuto vrijeme prošlo i ko za inat GPS je bio u pravu. Razina dnevne svjetlosti počela se smanjivati a mi smo po koordinatama bili cca 1h hoda od Ivinih vodica. Zadesilo nas je neizbježno, pao je mrak pa smo uz pomoć naglavnih svjetiljki tražili markacije po okolnim stablima jer se one ozna?ne po kamenju uop?e nisu vidjele zbog snijega koji ih je prekrivao. Misao vodilja je bila samo slika skloništa no i ona je ubrzo počela blijediti okovana maglom koja se spuštala sve niže. Zadnjih stotinjak metara bilo je najteže, magla je sužavala vidik 10-ak metara ukrug, od skloništa ni traga, a po svim podacima trebali smo mu biti nadohvat. Ipak, mrvica sreće uplela se među nastalu nelagodu i ispred nas se ukazala kućica koja nam je odmah rasplamsala žar u poluhladnim srcima. Stigli smo! U tom trenutku je samo to bilo važno. Ušli smo u sklonište i zapalili vatru na već pripremljenom ognjištu, ostavljenom od dobronamjernih planinara koji su vjerojatno mogli zamisliti situaciju u kojoj smo se nali. Ovim putem hvala im za to.
Odložili smo opremu, između ostalog i Božićnu jelku, poklon prijatelja Igora Novoselca koji ovaj put nije mogao biti s nama, a koju smo transportirali sve iz Novog Marofa u svrhu kićenja na Sv. Brdu. Iskreno, Dario koji ju je nosio, nije se nimalo lako probijao putem kroz uske staze i makiju zbog veličine spomenute jelke. često je zapinjao i na razne načine izbjegavao nove prepreke. Ipak, u skloništu je to postalo nevažno. Popili smo malo vode i odmah se bacili na skupljanje ogrjeva koji nam je znaćio sigurnu i toplu no? na 1250 mn/v okruženu snijegom, maglom i oblacima. Po završetku smo si spremili skromnu (s obzirom na Badnjak) večeru, ali ne sje?am se da mi je bilo koja prijašnjih godina prijala više od ove. I mi smo bili svojevrsna obitelj, troje ljudi koji puno svog vremena provode zajedno i to u ne baš nezahtjevnim situacijama. Tom prigodom je Pegi održao i više nego dobru zdravicu, zaželio nam je da nas prati sreća i pravi put!
Vrijeme je prolazilo, valjalo je pOči na spavanje jer je idući dan garantirao još dovoljno napora za sve. Spavali smo na smjene, od nas trojice po jedan je bio budan po 2h i zadužen za loženje vatre da bi temperatura prostorije bila manje-više postojana i omogućila odmor kakav smo zaslužili u noći mira, skromnosti i blagostanja.
Probudili smo se na Božić oko 7 sati, umili se, oprali zube, spremili doručak na brzinu, počistili sklonište i ubrzo spakirali stvari za put prema Vlaškom Gradu. Vrijeme nije bilo baš obećavajuće, magla nas je pratila cijelim putem i zaklanjala nam sve vidike. Na mjestima je bila toliko gusta da se nije moglo jasno vidjeti što se nalazi
Bilo je oko 10 sati kad smo iz skloništa krenuli s najnužnijim stvarima i Božićnom jelkom putem Svetog Brda. Vrijeme se nije popravljalo, od po?etka uspona pratila nas je bura koja je sa sobom nosila kišu, a oblaci su išli sve niže. Kako smo se penjali prvim usponima krajolik nas je podsjetio na Magleno gorje iz priče o Gospodaru prstenova. Da nas je netko promatrao iz topline doma, na malom ekranu, siguran sam da bi mu izgledali ko tri mala hobita sa nemogućom misijom pred sobom. Gazili smo pažljivo ali odlu?no, snijeg je postajao sve dublji, magla sve gušća i nismo pravili razmak više od nekoliko metara između osoba jer su se naše siluete na većem razmaku naprosto stapale sa maglom. Olujno jugo je puhao dovoljno jako da nadglasa naše nadvikivanje tako da je jedini siguran način uspona bio biti blizu jedan drugome. Markacije su postale sve rjeđe i sve smo ih teže pronalazili otkapajući snijeg sa kamenja. Na mjestima smo gubili dosta vremena orijentiraju?i se jer su uvjeti za to bili nikakvi. Svuda oko nas mlije?no bjelilo… Snijeg se miješao sa maglom, a vjetar je nemilosrdno nosio inje i kišu u lice. Koraci su bili sve teži zbog naleta vjetra koji nas je zanosio po nekoliko metara po vlastitoj želji. Svakome od nas je u tim trenucima kroz glavu proletjela misao da je možda najbolje odustati, ali to je bilo to – samo je proletjela i nije se zadržavala. Odustati nije bilo opcija u tom trenutku, pogotovo kad smo znali da smo nadohvat cilja, svega nekoliko desetaka metara visinske razlike od njega. Nelagodu mi je donosio samo osjećaj mokrih čarapa u čizmama koje su baš tad morale propustiti, a u koje sam se zaklinjao na prijašnjim usponima. Šutio sam o tome jer nije trebalo davati dodatne razloge za odustajanje, a po vlastitoj procjeni zaklju?io sam da nema straha od ozeblina, samo je trebalo neprekidno micati prstima. Naposljetku, zadnje mjerenje pokazalo je da smo na par metara od vrha i vjetar koji je skrenuo smjer razmaknuo je maglu kroz koju se počela nazirati silueta križa. Stigli smo! Vrh!
Ali mećava nije jenjavala, olujno jugo je bivalo sve nemilosrdnije kao da se trudilo otjerati nas s vrha. Ipak, došli smo do gore i odlučili napraviti naumljeno. Skinuli smo jelku s torbe i probali ju fiksirati u priru?no postolje od kamena, ali uzalud, vjetar je radio svoje. Jedina opcija bila je privezati jelku za podnožje križa, staviti dva tri-ukrasa, snimiti koju fotografiju i tražiti zavjetrinu. Na vrhu se pokazalo da je ipak bila dobra ideja uzeti svu onu poluhimalajsku opremu jer bez nje bi teško stigli do toke od 1753 mn/v u ovakvim nemilosrdnim uvjetima. Samo skidanje rukavica za potrebe fotografiranja i stavljanja nakita na jelku pokazalo nam je da se za minutu gubi osjećaj dodira u prstima. Kapljice magle i kiše ledile su se u dodiru s kožom pa je svako nepotrebno izlaganje tome bilo suvišno. Nakon dva i pol sata uspona, tih desetak minuta provedenih na vrhu Činilo se kao vječnost. Zagrlili smo se, osvrnuli se još jednom oko sebe i počeli se spuštati vo?eni slikom tople peći koja nas čeka u skloništu u Vlaškom gradu.
Ni spust nije bio lagan, ali je svakako bio puno lakši od uspona jer nismo trebali tražiti markacije već smo slijedili otiske vlastitih stopa u snijegu. Nismo puno stajali da odmorimo jer sam ipak priznao Pegiju i Dariju da su mi cipele propustile pa sam htio da ih skinem što prije. Ubrzo su se i oni požalili na isti problem. Do skloništa smo se spustili za 40-ak minuta, ušli smo u zagrijanu prostoriju još uvijek nesvjesni Veličanstvenosti mjesta gdje smo maloprije bili. Ipak, nakon što smo obukli suhu odjeću, spremili topli obrok i malo se ugrijali, ponovno smo prepričavanjem proživjeli svaki korak do tog trena i bilo nam je drago to smo uspjeli održati dano obećanje. činjenica je da bi se računao i sam pokušaj ostvarenja plana, ali kad smo bili već toliko blizu cilja bilo bi zaista šteta odustati bez nekog stvarno ?vrstog razloga.
Te smo noći zaspali uz hukanje vjetra koji je u naletima nosio toliko kiše da smo u skloništu imali osjećaj kao da nas letimi?no oblijeva neki slap. Zaspali smo u nadi da će jutro biti mirnije i pogodnije za spust nazad u kanjon, ali planina je opet sklopila drugačiji dogovor sa olujom.
Otvorivši Oči ujutro shvatili smo da se vremenska situacija nije popravila unatoč nadanjima. Kiša se slijevala u potocima svim puteljcima s planine tako da su sve planinarske staze postale korita slivnih voda, a krajolik je dobio nov izgled prošaran desecima potočića koji su tražili svoj put prema podnožju. Kratkim dogovorom zaklju?ili smo da se unatoč svemu sputamo dolje, pa smo nakon doručka većinu preostale hrane, svijeća i kocka za potpalu ostavili u skloništu, prethodno ga počistivši, a ostalu opremu natovarili na le?a, zaodjenuli se u kišne kabanice i ostavili Vlaški grad za nama.
Vraćali smo se putem do Ivinih vodica, a od tamo dalje prema planinarskom domu u Paklenici. Spustivši se na 800-tinjak metara osjetili smo olakšanje jer je kiša prestala pa je spust u nastavku bio lakši. U domu smo napravili pauzu, na brzinu pojeli nešto, malo porazgovarali s ekipom koja je bila gore i ubrzo nastavili prema izlazu iz parka. Hodaju?i uz nabujali planinski potok zadovoljno smo razgovarali o ostvarenom izletu često osvrćući pogled prema vrhovima obavijenim maglom i oblacima. Još nedavno smo i mi bili gore, a sad je to izgledalo kao neki drugi svijet, kao san…
Do auta smo stigli oko 16h, skinuli naprtnja?e, mokru odjeću i navukli na sebe suhe stvari. Puni dojmova i euforije pozdravili smo se s Paklenicom za ovaj put i rekli samo da se vidimo opet. Možda će idući put i vrijeme biti bolje pa nam se otvore vidici koje je ovaj put skrivala magla, moda ćemo tada više uživati u pogledu sa Svetog Brda, ali ništa neće mOči zasjeniti doživljaje i situacije u kojima smo se nalazili i koje smo proživljavali protekla tri dana.
Vrijedilo je, kao i uvijek, svake prolivene kapljice znoja, svakog nadljudskog napora i svake sekunde uložene u planiranje i realizaciju. Bio je to definitivno jedan od najneobi?nijih, ali isto tako i jedan od Božića koji se ne zaboravljaju nikada.
(24.26.12.2004. Božić na Sv. Brdu – članovi tima Črne Mambe: Pegi, Dario i Tomi )
