10. godina Božića na Velebitu – Sveto Brdo 21.-22.12.2013.
Zdrava logika govori da bi opis ove jubilarne 10. godišnje Božićne ?arolije trebao potpisati netko od pokreta?a Črnih Mambi, no na inzistiranje ovogodišnje ekipe, ta čast je pripala baš meni, „naknadnom priključku“ tj. dotepencu! Pa, dobro, nek Vam bude!
Prije to?no 10 godina ša?ica golobradih entuzijasta okitila je po prvi put bor u divljini Velebita, pod križem na Svetom brdu. Od opreme imali su ogromno srce, još veću želju i neopisivu ljubav prema divljini. I to je bilo sve od opreme. odjeća i obu?a je bila više za sanjkanje na nekom od lokalnih brega. Ne previsokih. A oni su bor ipak postavili na 1753 mnv. Na Sveto brdo. Bili su to Dario Krbot (Čvrglin), Predrag Mati? (Pegi) i Tomislav Međeral (Tomi)! I tako je sve počelo….
Evo nas nakon 10.godina sjedimo u kombiju koji fura prema gradu. Gradu Starigradu. Ima nas šestero i ovaj put srce, volja i želja… i puno više iskustva. Ali i 10 godina više na pleđima. Naravno, tu su Mambe iz gore spomenutog teksta: Dario,Tomi, Pegi, te u zadnje vrijeme nezaobilazni Cvajta, samozatajni Toni i moja malenkost. Krenuli smo u petak kasno popodne iz Novog Marofa i parkirali ispred Starigrada oko 22.30. Tko god da je zamislil tu ideju spavanja u apartmanu prije velikih napora imal je pravo! Naime, uvijek smo malo „zaforcali“ tj. skratili vrijeme za takav tip izleta pa je znalo biti malo napornije na dan D! Ovaj put je bilo to?no onak kak treba.
Drugo jutro brzinski doručki? i gas u kanjon Velike paklenice do parkirališta. Uz huk bistre vode navla?imo opremu, zatežemo ruksake, pitamo se čiji je teži. Dario veže bor i neda ga nikom od nas. Tomi & Toni su pored normalnih planinarskih drangulija još ugurali miniglidere jer njihov plan je nešto drukčiji od našeg. Ali o tome kasnije. Cvajta u kratkim rukavima prkosi jutarnjoj svježini a Pegi koji je radi zdravstvenog stanja propustio mnogo toga proteklih godina, svojim pogledom uprtim u kanjon daje do znanja da nikad nije zaboravio taj kameni mozaik koji lako može poslužiti kao scenska pozadina filmu iz gr?ke mitologije. I dok ja čekam minotaura Mambe su krenule kroz kanjon Velike paklenice.
Nakon Anića kuka, kod Jurasove glave skrečemo desno prema Jurlinama. Na tom usponu prepunom pogleda na kanjon Velike paklenice skidamo se samo u podmajice tj. znojilice jer pretoplo je za doba godine. Cvajta je to odmah napravil u startu i ima pravo na smješak. Dolazimo do spomenutih Jurlina, napuštenih poluruševnih kamenih pastirskih kuća i tu radimo prvu pauzu i nastavak od onog doručki?a iz Starigrada. Opušteni, poput djece uživamo u doma?im uradcima iz repertoara: prasci, gujde , svinje! Osje?a se pozitiva i dobra vibracija. No, pogled mi luta iznad tih ruševnih zdanja na udaljene zabijeljene vrhunce i pitam se da li imam snage stati na jedan od njih. Izgledaju daleko i kao da vape za samo?om. Ali, ipak me zovu. Ima neko tajno ?ulo koje je ovaj način života ubio u nama. Katkad ga ipak poneki sretnik ponovno ?uje.
Njive Lekine. Lekine Njive. Leke Njivine… ne pitajte. Visoravan koju lako zamijenite za Veliko Rujno da vas netko izbaci iz helikoptera usred no?i. Ali ovo su Njive lekine. I to?ka.
Poslije rekreativnog hoda Njivama lekinim skrečemo ulijevo prema Ivinim vodicama. Put nakon ravne visoravni naglo prelazi u divlji kameni krš i pretvara se u mjese?ev okoliš sa mnoštvo sipara koji se urušava u dubine carstva Male paklenice! Svako malo odlazim do ruba i osluškujem melodiju slapova tamo negdje duboko ispod. Vrhunci pred nama zaPočinju igru skriva?a i to je znak da smo sve bliže većoj kosini podno tih zabijeljenih ljepotana. Ulaskom u šumu čujem komentar o prolje?u a ne zimi. I stvarno, ovo je prolje?e a ne zima, lijepo je, no mi smo ipak očekivali više zime i više snijega. Zasad nema ni jednog ni drugog. Oko 13.30 izbijamo pred Ivine vodice i to bi okvirno trebalo biti to za taj dan. Odmor, prasci, gujde, svinje i onda odlučujemo još skoknuti gore u smjeru ?ičine doline. Bez ruksaka relativno strmi uspon iznad pl. skloništa predstavlja dje?ju igru i uskoro sjedimo, ležimo na travi i pratimo zalazak sunca iznad našeg lijepog Jadrana. Odmor za dušu i srce. Svi šute. Pa čak i ja.
Navečer, u toplom pl. skloništu Cvajta pokazuje svoje kulinarsko umije?e i dobiva aplauz od cijele ekipe. Naknadno su nam se priključili Marica i Željko, Gss-ovci iz Šibenika i Zadra. Uživam u razgovoru jer dalmatinski mentalitet upoznao sam još u vremenu stvaranju ove Lijepe Naše. I ostao je zauvijek na visokom pijedestalu mojeg poštovanja. Smijeh, zdravi humor odzvanjali su urednim preno?ištem, ali umor je polako pozivao na odmor. Zavla?imo se u svoje vreće, palimo motorne pile i gas…
Nedjeljno jutro osvanulo je nakon poduže no?ne radne šihte pojedinih šumarskih djelatnika Mambi. U tišini ostavljamo dvojac iz Gss-a i poput radnih konja zagrizemo strminu pred nama. Mi koji smo dio nepotrebnih stvari ostavili u skloništu ipak smo u prednosti pred Tomi & Toni timom jer oni se ne misle spuštati pješke sa Svetog brda pa nose komplet opremu plus krila. Nek pate, he, he! No, nijedan od njih tokom cijelog uspona ne pokazuje znakove umora. Dapa?e, Tomi je cijelo vrijeme tam negdje ispred i znam da mrmlja nekaj o svojem brijegu. Za razliku od mene koji sam tu prvi put u životu. Ali nema veze, uživam s Pegijom na za?elju i pokušavam sve slike oko nas ugurati u foti?. Nemoguća misija. Ma nije ni bitno, kak bi rekel naš Dario, neke slike ostaju vječno zapisane u dušu. On inače nosi bor još od parkirališta i ne da ga pehnuti nikom od nas. Ima neka tajna veza između čovjeka i bora.
Pred sam zadnji uspon pomalo gubim dah, ali ne i snagu, mojem motoru treba ipak malo više goriva. Vjetar sve bolje šiba i znam da smo blizu. Izbijam na vršni greben Svetog brda prvi put u životu. Prije pozdrava sa ostalom ekipom koja se već smjestila u malu zavjetrinu taknem križ i nakratko zažmirim. To je onaj trenutak koji se ne opisuje. To je onaj trenutak koji se upisuje u vječnost. Pozdravljamo se našim pozdravom. Gledamo se u Oči i ne mislimo na posel, na mobitele, na Internet, na mikrovalku i na ostali svijet. Tu je 6. pari o?iju lišenih svih gluposti iz realnog životnog sektora. Bor je postavljen, okićen, svaka ruka je ubacila pokoji nakit koji leprša na južnom vjetru. Sretni smo. 10 godina je prošlo od prvog kićenja bora. Sveto brdo je ipak Sveto.
Tomi&Toni unatoč jakom vjetru ipak odlučuju pokušati poletjeti minigliderima u smjeru mora. Meni se vjetar čini prejak ali ipak šutim. dečki su veliki i znaju svoje. Cvajta i Dario drže rubove krila Toniju a Pegi i ja Tomiju. Toni nakon prvog neuspjelog i vizualno zastrašuju?eg pokušaja ipak uspijeva poletjeti u kašu vjetra i oblaka. Prvi jastreb je u zraku i polako kruži čekajući svog subrata po krilu. Tomi malo cimne komande i doslovno se baca unatrag i usporedba je bliža definiciji katapulta nego polijetanja. Brzo postiže potpunu kontrolu nad omalenim vragom Sciroccom i priključuje se ostalim nebeskim pticama. dečki su startali u uvjetima vjetra od 10 m/s. Svaka čast. Kad su postali male to?kice iznad surove prirode osjetio sam sreću i zadovoljstvo radi uspješnog polijetanja ali s druge strane , osjetio sam samo?u i brigu jer nije ih više bilo u teamu. Dario i Cvajta kao da su osjetili moje misli rekli su: idemo dečki, čeka nas još duuuugi povratak natrag.
Dionicu spusta od Svetog brda do Ivinih vodica lupili smo relativno brzo, ali dala je naslutiti po ne znam koji put paklenost bolova u koljenima. U pl. skloništu uspostavljamo vezu sa našim jastrebovima koji su se uspješno prizemljili i već piju kapućino i ?aj u Starigradu. Punimo ruksake kompletnom opremom i čim prije natrag. Jer, dan je (pre)kratak. Koljena klecaju, bolovi mi u desnom postaju neizdrživi, ali ipak šutim jer plan za povratak je kroz kanjon Male paklenice. Znam da bi Dario okrenul rutu po kojoj smo došli da sam mu rekel pravu istinu. I znam da je glupo, ali preta?em energiju iz glave u koljeno i zadnji u koloni dolazim na tromeđu putova Ivine vodice – Njive lekine – Mala paklenica. Tu se energetiziramo pred ulazak u ludu kamenu galeriju koja je neprohodna za vrijeme visokih voda. Spust je na momente toliko zahtjevan da bi i odmoran čovjek tri put dobro razmislil prije spusta. Zapinjemo ogromnim ruksacima između kamenih labirinta. Ta mala Paklenica je toliko divlja i surova da izaziva divljenje i trnce po tijelu. Ipak, prve sjene ubrzo postaju opasno prijete?e sablasti i nazire se realan strah od ozljede daleko od spasa uslijed mraka. srećom, teži dio prolazimo još za danjeg svjetla. Kasnije su nam u susret došle i naše ptice ovaj put na nogama. Letjeli su punu 21. minutu, a mi se od zadnjeg razdvajanja doslovno ubijamo i ispada na kraju da je paragliding sigurniji od cipelcuga. Kad smo zajednički pod svjetlima naglavnih lampi ugledali weisse wolksa nisam mogel vjerovati da je to kraj ove Božićne ?arolije.
Moram biti iskren prema sebi i reći da ovoga svega ne bi bilo bez par turbomotora ove naše male planinarske skupine te bez njihove predane vjere u zajedničku ljubav prema prirodi, bilo kamenu, planini, vodi, zraku, ptici, zmiji… i zato de?eci moji, kapa do poda, jer ovaj zalazak sunca u njedrima Velebita meni je najljepši dar!
Sretan Božić!
Frenki
Log pješa?ke rute:
Log hike&fly rute:
Fotke:
[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5960535661056368865]
Video:
